Kako definirati tudjmanizam?

Ivan Bekavac

Tudjmanizam se i tudjmanizacija, cini nam se, upotrebljava  danas kako bi se izrazio misaoni sadrzaj suprotan antitudjmanizmu i detudjmanizaciji, odnosno da bi se, pretpostavljamo, sazeto izrazilo Tudjmanovo ucenje i praksa koja se, na temelju toga ucenja uspostavila, iako se pojedinacno moze odnositi i na jedno i na drugo.

Kako ni najnepopustljiviji Tudjmanovi oponenti, ne osporavaju njegove zasluge za uspostavu, obranu i oslobodjenje moderne hrvatske drzave, iz ukupnih nastojanja  zagovornika detudjmanizacije postaje nesporno  da su njihovi zahtjevi usmjereni povratku na stanje koje je prethodilo  Tudjmanovim pobjedama i na demokratskim izborima i u obrani i oslobadjanju Hrvatske.

Glavi su ciljevi detudjmanizacije neko vrijeme bili  vjesto prikrivani, ali sto je vrijeme vise odmicalo postajalo je sve ociglednijim da se svakako  radi o projektu koji, doduse,  ima ime, ali je precizniji matematicki izraz: 5+1-1= Zapadni Balkan.

S druge strane, Tudjmanove su ozbiljene vizije postale dijelom narodne politicke svijesti.

Ako je detudjmanizacija rashrvacivanje Hrvatske, kako neki kazu, sto je onda srz Tudjmanove  kroatizaciju Hrvatske? Kako je Tudjman pohrvatio Hrvatsku?

Tudjmanova polazista

Vratit cemo se glavnim naglascima u ukupnom teorijsko-istrazivackom opusu Franje Tudjmana iz kojih se, mozda, moze zakljuciti sto je suoblikovalo njegovo politicko djelovanje na celu hrvatske drzave.  Ne vidimo  da bi sto drugo predstavljalo esenciju (politickog) (re)kroatiziranja Hrvatske. 

Tudjman ponajprije zeli afirmirati iskonsku ljudsku i narodnu volju za opstankom i slobodom, interese demokratske vecine i povijesnog razuma, na bastini pozitivne hrvatske drzavnopravne tradicije, na europskom civilizacijskom i kulturnom temelju, hrvatsko narodno zajednistvo, samosvijest i samopouzdanje. Za svoj narod ne trazi prava koja ne bi priznavao i drugim narodima. Od samih pocetaka njegova istrazivackog opusa, zeli saznati sto je prenosivo u novo vrijeme iz pozitivnih sastavnica hrvatske povijesti, a onda, kasnije, s kakvim duhovnim potencijalima i u kakvu okruzenju hrvatski narod stoji pred najvaznijim izazovima u svojoj povijesti kad je trebalo uspostaviti suverenu drzavu, braniti je i oslobadjati.

Osnovno nacelo Tudjmanove politicke filozofije glasi: svaki covjek i svaki narod ima pravo na slobodu i nesputan razvoj. Ishodiste i cilj skrbi zajednice,  covjekova su (gradjanska, politicka, socijalna i kulturna) i narodna prava.

Samo slobodan covjek moze u punoj mjeri ostvariti svoje potencijale, samo slobodan narod moze razvijati svoje kreativne snage za vlastiti prosperitet i mir u svijetu.

Tudjman tvrdi da  covjekov zivot u zajednici  i zivot zajednice same, ne odredjuje nikakva slucajnost, nego da iza svega povijesnoga stoje dublji razlozi i povezanost nevidljivim nitima, a da obuzetost i proslim i sadasnjim treba sagledavati  samo iz obzora buducnosti u sadasnjosti i, kako kaze, sadasnjosti u buducoj povijesti.

Vrlo rijetko Tudjman razmatra pitanja povijesnog bitka covjeka, a da to ne bi odmah usmjerio prema pitanju povijesne egzistencije naroda, "kao nezamjenjivih drustvenih sastavnica ljudske zajednice".

Covjek i nacija

U sredistu Tudjmanova  istrazivackog i politickog interesa nisu filozofska pitanja egzistencije pojedinca niti njegova prava i ukupni status u zajednici,  zbog toga jer on ne vjeruje da su univerzalna prava covjeka  i afirmacija ljudskog dostojanstva  u miru i u slobodi ostvariva, ako se ne postuju razliciti nacionalni, vjerski, kulturni i politicki identiteti kroz sustave kolektivne sigurnosti i demokratski uredjenih drzava. Samo se postujuci te identitete moze sacuvati bogatstvo razlicitosti kojima prijete globalizacijske jednoobraznosti i individualisticki utilitarizam.

Naciju je Tudjman definirao kao politicku individualnost  koja je kroz vrijeme dosegla  zadovoljavajuci stupanj etnicke, jezicne, teritorijalno-politicke, vjerske, kulturne i gospodarske integracije, da bi se oblikovala kao zaseban povijesni subjekt.

Glavni cilj svih Tudjmanovih povijesno-politickih istrazivanja i studija jest osvjetljavanje puta oslobodjenja  hrvatskog naroda. Oblikovanju i samoodrzanju hrvatskoga naroda, prema njegovu misljenju, ponajvise je pridonijela povijesna svijest o hrvatskom drzavnom pravu.

Tudjman trazi da se gospodarske, eticke i duhovne vizije razvoja zasnuju na miru, dijalogu, razlicitosti, odgovornosti i demokraciji.

Miran i slobodan razvoj naroda pretpostavkom je isto takvu zivotu pojedinca. Prirodno i povijesno pravo naroda motri u kontekstu povijesnih kauzalnosti. Nasuprot tomu je mitska dimenzija ljudskog postojanja. Nitko se s toliko energije nije suprotstavljao  hipotekama mitizacije povijesti, jer je sagledavao kakve sve pogubnosti u buducnosti iz toga mogu nastupiti.

Mnoge opreke koje obiljezuju i zivot covjeka i naroda uvijek se  zbivaju u novim, drukcijim okolnostima. Svako zauzimanje za javne stvari i opce dobro pretpostavlja svestranu prosudbu tih  okolnosti i elemenata koji ih suoblikuju.

Narodna snaga pociva u interesnom zajednistvu svih sastavnica hrvatskog naroda.

 Hrvatski drustveni i drzavni interes trazi skladno djelovanje gradjanina, pojedinih drustvenih skupina unutar civilnog drustva i drzave u izrazavanju, ostvarivanju i zastiti njihovih posebnih interesa i slobode, kao i interesima nacije i hrvatske drzave, uskladjenih s politickim standardom koji se sazeto naziva – Europa.

Protivi se  svakom drustvenom i drzavnom egoizmu i nametanju posebnih interesa koji bi se  htjeli ostvarivati uglavnom  na stetu slabijih.

Nadvladati ideoloske podjele

Samo razlicitost i bogatstvo ideja moze naci zajednicki put prihvatljiv za sve.

Tudjman je trazio polaziste koje bi bilo izvan i iznad idejnih opredjeljenja, polaziste "koje moze okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine".

Ta ce se stremljenja iskazivati i kroz zajednistvo domovinske i iseljene Hrvatske  kao novo ocitovanje  visoke svijesti i odgovornosti svih hrvatskih staleza i narastaja.

Uvidio, je medjutim,  da problem "demokratske preobrazbe" nije ni jednostavan  ni kratkotrajan, s obzirom na dogmatsko-birokratska politicka shvacanja i intelektualno-politicku klimu s kojom se susretala Hrvatska na prijelazu iz vladavine komunista u demokratsko drustvo slobodnog poduzetnistva, niti ce ta preobrazba biti uspjesna ako se ne sagleda i ukupnost "povijesne istine", kaze Tudjman. A ta ukupnost povijesne istine opet vodi prema trajnijim  pitanjima sudbine naroda, odnosno prema zahtjevu da se sagleda i shvati koje su se pogrjeske  u hrvatskom narodnom zivotu ponavljale i koje uzroke tom ponavljanju treba ukloniti.

Iz stava da u sadasnjosti zive istodobno proslost i buducnost, Tudjman je u temelje svoje politicke filozofije utkao postavku o nuznosti nasljedjivanja pozitivnih sastavnica povijesti, uz svijest da je svaka od njih ogovarala na izazove svoga vremena, "a zatajivala u promijenjenim povijesnim  prilikama".

Svako vrijeme, dakle, trazi svoja rjesenja. To Tudjman naziva zakonitoscu povijesnoga kretanja.

Bio je uvjeren da samo sinteza hrvatske povijesne svijesti i politicke misli moze dovesti do izlaza iz  teske situacije, kao sto bi udaljavanje od vlastitih tradicija, ili cak njihovo unistavanje, dovelo do neizbjeznoga kraha, sto se toliko puta vec dogodilo.

Uz  zahtjev za postovanje vlastite politicke svijesti, za integriranje svih snaga domovinske i iseljene Hrvatske, suvremenosti i tradicije, duhovnih i materijalnih potencijala postavlja i drugi imperativ: treba se osloboditi najtrajnije zablude hrvatske politike  da ce drugi promisljati sto je najsvrhovitije za oblikovanje i ostvarenje nasih nacionalnih interesa. Nema koristi od trazenja da drugi  promijene svoju neprihvatljivu politiku, nego treba oblikovati vlastitu politiku u interesu svoga naroda. (Kad je na izborima pobijedio  sa svojim politickim programom ovako je zakljucivao: "Povijest nam je vec dala odgovor da smo bili u pravu kad se nismo htjeli pomiriti s time da budemo i nadalje objektom tudje politike vec smo svjesno preuzeli rizik da postanemo priznatim subjektom i tvorcem vlastite sudbine."

Tudjman posebno naglasava koliko je vazno da se, uz to, hrvatskom narodu vrati osjecaj nacionalnog samopouzdanja zbog teskih povijesnih iskustava. Treba, medjutim, ulagati energiju i u prevladavanje napetosti koje su naslijedjene.

Otpor mitskoj svijesti

Zamisljao je da bi prvi korak u nadvladavanju nerazumijevanja medju narodima trebao biti pokusaj oslobadjanja od robovanja starim mitovima, jer je bio uvjeren da te mitove svakodnevno potiskuje nova stvarnost. Samo to treba vidjeti i razumjeti.

Jedno od ozbiljnih nerasciscenih pitanja, u suzivotu naroda, za Tudjmana je i odnos   velikih drzava prema malim narodima. Ako bi se nezaustavljivi proces udruzivanja i integracija  medju narodima poticao silom  ili pritiscima velikih drzava to bi moglo  rezultirati stetnim posljedicama. Samo uzajamni dogovor, postivanje nacionalne suverenosti i ravnopravnosti  moze biti prihvatljivim putem prenosenja dijelova drzavne suverenosti na sire politicke zajednice.

Uvjeren je da stvarnu zapreku integracijskim procesima nikad nije predstavljala zelja malih naroda za ravnopravnoscu, a protiv strane hegemonije, nego samo imperijalisticka težnja za prevlašću i asimilacijom. Univerzalna zajednica naroda ne može se postići ako svaki narod ne bude imao pravo i mogućnost potpuno razviti svoje gospodarske, kulturne i druge nacionalne potencijale. Tuđman i uz ovu tvrdnju navodi primjer slobodna  pojedinca, tvrdeći da samo slobodan čovjek može u punoj mjeri očitovati svoje potencijale.

Povijest nam, kako kaže, pruža bjelodane dokaze da su sve velike sile i ideologije što su zasnivale svoju moć na podređivanju drugih naroda doživljavale raspad  pri  ozbiljnijim iskušenjima. Nesporno je da kroz cijelu povijest, a i danas, svaka ekspanzionistička sila nastoji prikriti svoj imperijalizam, licemjerno ga kiteći tobože velikim ideološkim, ili tko zna kakvim sve (ali svakako velikim) ciljevima. A onda se vidi i to da su zapravo svi ti ekspanzionizmi djelovali na gotovo isti ili vrlo sličan nacin.

Ukloniti barijere povezivanju naroda

Novi se europski poredak, tvrdi Tuđman, ne će moći uspostaviti ni mačem ni pritiscima nego samo uklanjanjem barijera kulturnom, gospodarskom i civilizacijskom povezivanju suverenih naroda".

Tudjman je uvidio kako svijet "sporo i nevoljko" prepoznaje značenje nacionalne i državne emancipacije malih naroda, jer je zaokupljen onim što su neki nazvali krajem povijesti i stvaranjem novog svjetskog poretka koji, na žalost, nije precizno definiran. A nije ni neka novost – takvih je pokušaja bilo  i u dvadesetom stoljeću. Cijene su uvijek bile visoke.  "Zeljeznu totalitarističku zavjesu koja je presijecala  Europu nije razbila toliko odlučna politika zapadnog demokratskog svijeta, koliko želja za slobodom naroda, malih brojem pučanstva, ali velikih povijesnim naslijeđem ili težnjom za nacionalnom suverenošću."

Za konstituiranje moderne države Tuđman prihvaća ova osnovna načela: potpuna i bezuvjetna sloboda izražavanja i razvijanja svih vjerskih uvjerenja, nacionalnih osjećaja, svjetonazora, različitih umjetničkih i svih mogućih stvaralačkih pravaca. Zato je potrebno ukloniti svaku ideologijsku jednostranost i politički monopol  iz duhovnog i javnog zivota.

Prva zadaća demokratske vlasti je, kaže Tuđman, stvaranje duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj građanske i nacionalne sigurnosti svih građana, za mir i povjerenje među njima.

Uporno tražeći obnovu hrvatskog europstva, Tuđman često ponavlja da je Hrvatska bila dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture -  i onda kad nije imala potpuni drzavno-politicki subjektivitet. Ta je obnova viseslojna, ali samo u europskoj (a ne zapadno-balkanskoj)  integraciji Hrvatska može osigurati svoju samobitnost i brzi napredak.

Pomirba i drzava

Sto je Tudjmanova pomirba? Pobjeda demokratskog duha zajednistva svih hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i svjetonazore, uklanjanje svih pogubnih podjela, okoncanje  "gradjanskog rata" u Hrvatskoj  naslijedjenog iz Drugog svjetskog rata;  ozivljavanje prigušene i povrijeđene nacionalne svijesti i sputanog ponosa hrvatskih ljudi, oživljavanje zagubljene nade svih građana, poticanje preporodnog poleta i oslobađanje goleme duhovne energije cijeloga naroda.

Kad je trebalo nanovo urediti život u Hrvatskoj najvišim zakonom, nakon sloma komunizma, Tuđman je zahtijevao da se ne piše ustav po mjeri  trenutnih političkih prilika i "odnosa snaga" već po mjeri iskonske ljudske i narodne volje, interesa demokratske većine i povijesnog razuma, koji će slijediti  pozitivnu hrvatsku državnopravnu tradiciju, povratak europskoj ustavnoj tradiciji i ustav po mjeri čovjeka – građanina i naroda.

On zna da hrvatski narod ima pravo na samoodređenje, na slobodu, na slobodu od straha i od bilo kakve ugroženosti. Poziva se i na američku Deklaraciju o nezavisnosti  (1776.): kad dugi niz zloupotreba i nasilja, koja uvijek imaju isti cilj, razotkriju namjere da narod i ljude podvrgnu posvemašnjem bespravlju, njihovo je pravo,  stovise njihova je dužnost, da se izbave iz takve vladavine i novom svojom vlascu osiguraju svoju buducnost.

Ne će biti uspješna ona politika, tvrdi Tuđman, koja ne bude vjerovala u  vlastiti narod, njegovu političku svijest i zrelost  i koja ne bude imala potrebnog znanja, razboritosti i odlučnosti bez bilo kakvog jednostranog opredjeljenja, koja ne bude znala zadobivati prijatelje i saveznike u realnim okolnostima, a rezultate gledati i realno ocjenjivati unutar povijesnih okolnosti.

Ostvarenjem vlastite države nije do kraja ispunjen cilj jer je drzava samo preduvjet ostvarenju  slobode, "kao apsolutne krajnje svrhe". Taj je stvoreni preduvjet  Tudjmanovo djelo, politički rekroatizirana, ili ako baš detudjmanizatori hoće – tudjmanizirana Hrvatska. 

HIPov simpozij "Tudjmanizacija i detudjmanizacija",

02. 12. 2002

« 'Detudjmanizacija' u funkciji globalistickog brisanja

hrvatskog nacionalnog identiteta»

Objavio: "Fokus"
24. 01. 2003/141

            Problem i pojam takozvane 'detudjmanizacije', kao što je već poznato, vezan je uz činjenicu povratka na vlast neokomunisticke prosrpske garniture izbornog dana 3. siječnja 2000. U predizbornom razdoblju prije povratka na vlast liberal-neokomunisti već su iskreno nastupali s parolama kao što je ona: «Vratit ćemo vam Srbe» pa su se izbornom narodnom pogreškom vratili na vlast samo zato što su isticali i parolu: «Bolji život svima, a ne samo njima», s velikim obećanjima o 200.000 novih radnih mjesta, tako da se izborna prijevara modernizirane srpsko-hrvatske koalicije nije toliko sastojala u činjenici da su skrivali svoje protuhrvatske namjere (jer u cijelosti nisu), koliko u činjenici da su lažno obećavali bolji standard, čime su korumpirali javno mnijenje, koje je na ovakva obećanja pristalo, a standard su po dolasku na vlast još i dodatno urušili, k tome povećavši državni dug.

          Mozemo reći da je 'detudjmanizacija' početkom 2000. započela napadom na nacionalne i ujedno državne simbole, na zastavu i grb, a svoj je vrhunac imala u prijedlogu o zamjeni državne himne «Hrvatska domovina» odnosno «Lijepa naša» nekom drugom himnom. Tako je u «Vjesniku» od 18. veljače 2000. izvjesni dr. Ennio Stipcevic, danas – naravno – jedan od kandidata za akademika  HAZU, između ostalog napisao: «Ovih se dana otvorila javna rasprava o tome treba li mijenjati državni grb i zastavu. U razmjenama mišljenja  pro i contra kao da su glasniji oni, koji promjene na političkoj sceni žele vizualizirati promjenama na državnom znakovlju. Pri tom se napose ističe potreba svođenja odveć kompliciranog heraldičkog naslijeđa na matricu, koja bi lakše i bolje mogla korespondirati suvremenom kompjuterskom grafizmu. I ma koliko se nekima činilo da su takvi zahtjevi neobični ili čak neodmjereni (ta, prošlo je tek nekoliko tjedana od smjene parlamentarne vlasti i tek nekoliko dana od predsjedničkih izbora), potreba za promjenama čini mi se da ima svoju duboku povijesnu logiku, da ne reknem – nužnost. Koliko povijesno pamćenje seže u dubinu, u najstarije pisane spomenike, toliko je poznat običaj da nova vlast uvijek iznova uspostavlja nove vrijednosne kriterije, redizajnirajuci pritom stare kriterije i bivšu vlast. Demnatio memoriae nije nikakva moderna stečevina, premda valja priznati da su totalitarni pokreti u prošlome stoljeću iskazivali neke inovacijske, razradjenije i uspješnije metode. U tom smislu, budući da dobro znam da nisam pozvan sudjelovati u meritornoj akademskoj raspravi o tome treba li mijenjati grb i zastavu, osjećam ipak potrebu da se, na valu novoprobudjene intelektualne hrabrosti, založim za kritičko promišljanje jednog drugog simbola državnosti i nacionalne pripadnosti. Založio bih se, naime, za promjenu himne……»
          Medjutim, javna reakcija na napad protiv hrvatskih nacionalnih simbola bila je toliko snažna da su predlagatelji ovakvih ideja smjesta bili žestoko i masovno verbalno kažnjeni: muzikologu dr. Enniu Stipčeviću odmah je u «Hrvatskom slovu» odgovorila pokojna gospođa Ljubica Štefan, [1] a koji tjedan poslije i ja sa svojim intervjuom, što sam ga u pravi čas iznio u javnost vodeći razgovor s akademikom Lovrom Županovićem, [2] jednim od prvih muzikoloških pera hrvatske glazbene baštine, u koju spada i hrvatska himna. Na sve se to Ennio Stipcevic redovito branio izjavama kako je on samo ironizirao i da nije mislio ozbiljno.
     Kontekst situacije i sam njegov tekst objašnjavaju što je on zaista mislio, pa i za koga je tako mislio. Dakle, 'detudjmanizacija', koja je novi suvremeni pojam za rashrvaćivanje ili dekroatizaciju, započela je svoj hod odmah po dolasku na vlast preobučenih komunista, koji su prestali skrivati i svoje zadnje ciljeve i namjere: odmah nakon «nedužnih» prijedloga o promjeni državne zastave, grba i himne, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor postao je samo Hrvatski sabor, a nismo trebali dugo čekati da se u skladu s našim očekivanjima počne ostvarivati rastakanje hrvatske vojske i policije, zapošljavanje četničkih [3] i drugih sličnih kadrova, [4] uz pojačanu nekritičnu suradnju s Haaskim sudom, kao središnjim instrumentom «detudjmanizacije», odnosno instrumentom ubrzanog rastakanja hrvatske države i novog porobljavanja Hrvata. A na red je došao i sve mekši režim državnih odnosa sa Srbijom, zajedno s proširenom kulturnom i privrednom suradnjom.
     Pojam «detudjmanizacija» intelektualno je vrlo proziran: od Anglo-amerikanaca instrumentalizirani i glasno pozdravljeni nositelji vlasti dali su dekroatizaciji novi zakrabuljeni pojam, kakav je postao prihvatljiv onoj nekritičnoj masi, koja je prihvatila promidžbenu poruku kako je za vrijeme Tudjmanove vladavine sve bilo loše, a koja naravno ne bi prihvatila parolu «obnovit ćemo vam Jugoslaviju u kojoj će ponovno vladati Srbi». Detudjmanizacija, dakle, služi kao prozirna maska, koju jasno raspoznaju oni koji raspoznaju povijesni kontekst rastakanja hrvatske države.
     U okvire napada na hrvatski nacionalni identitet možemo smjestiti i novi zakon o zabrani veličanja NDH. Jer ne treba izgubiti iz vida da se sve to događa istodobno i u istom globalistickom povijesnom kontekstu. Za globaliste nezavisna država i pozitivan odnos prema tom pojmu ne smije postojati. Naime, još na početku svojih nastupa pokojni je predsjednik Tuđman rekao kako je Nezavisna Država Hrvatska bila izraz težnje hrvatskoga naroda za svojom državom, pri čemu se ogradio od onih zločina koji su se događali, ali nisu imali veze sa šuštinom same državne ideje. A novim zakonom želi se, u stvari, zabraniti svako nepristrano povijesno istraživanje o toj državnoj tvorbi kao i svako pozitivno stajalište prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Želi se osporiti činjenica da je hrvatski narod 1941. želio svoju državu i želi se spriječiti iznošenje povijesnih istina, kojima bi se ukazalo na monstruoznost postojanja i obnavljanja Jugoslavije u svim njezinim oblicima, kao i na činjenicu da su se Hrvati u NDH branili od velikosrpskih pokolja i progona.
     Odnos prema hrvatskom oslobodilačkom ratu za nezavisnost u razdoblju 1990.-1995. upućuje na to da se svi hrvatski časnici nastoje proglasiti zločincima, onako kako se to već radilo i dalje se radi s NDH, pa je ovo što se događa sada samo stari povijesni odnos koji se danas preslikava na sadašnju Republiku Hrvatsku. Danas NATO-pakt i Amerika nastupaju kao imperijalističke sile kojima smeta nacionalizam i države koje nisu poslušne pa njihov  predstavnik George Soros i govori kako je nacionalizam najveći neprijatelj NATO-pakta. [5] Kad pogledamo tko povijesno stoji iza toga, onda znamo da se radi o globalistickom napadu na nacionalizam, koji je antiimperijalisticka silnica što narode motivira da se bore za slobodu. Nasuprot imperijalizmima, «nacionalizam, kao izraz nacionalne samobitnosti, političke individualnosti i prirodnih težnja svakog naroda, da živi kao ravnopravna, suverena jedinka međunarodne zajednice i čovječanstva, očituje se i u suvremenoj povijesti kao glavna brana protiv imperijalisticko-hegemonistickog porobljavanja svijeta i nametanja svakovrsne dominacije», rekao je dr. Tuđman. [6] Dakle, vrlo podmuklo oblikovana imperijalistička promidžba Hrvatima u svijest nastoji usaditi ideju da oni nemaju pravo ni na kakvu nezavisnu državu i da su svi obrambeni ratovi Hrvata zločinački. Konačna mozaički cjelovita i filozofski očitana metasemanticka poruka glasi: «Želite li biti dobri Hrvati, pokorite se željama svijeta, nestanite ili promijenite identitet!»
     Ovaj kolonijalni odnos prema Hrvatima nije ništa što je specifično za 20. ili 21. stoljeće. Da iza napada na cjelokupni hrvatski nacionalni identitet i državnost stoji Britanija, možemo ustvrditi kad proučimo obilnu povijesnu literaturu. Povijest nas osvjedočuje da Britanci ponavljaju svoje povijesne sheme postupanja prema narodima koje kane potlačiti ili uništiti. Britanski imperijalistički koncept stvaranja Jugoslavije čvrsto utvrđujemo već kad pročitamo knjigu «Ilirska pisma» britanskog arheologa i špijuna Johna A. Evansa (1851.-1941). Već tu britanski imperijalistički globalizam direktno objavljuje da Hrvate treba izolirati u okviru Jugoslavije,[8] a Jugoslaviju treba stvoriti zato da se spriječi prodor Rusije do Istanbula, [9] i Njemačke na Bliski Istok.
      U daljnjem povijesnom tijeku drugi je glavni suosnivač obiju Jugoslavija, uz Evansa, Britanac Robert William Seton-Watson (1879.-1951.), koji je o tome iza sebe ostavio korespondenciju, a ova čini krunski dokaz o britanskoj djelatnosti na hrvatskom području. [11]
      Dokumenti dokazuju da postoji povijesni kontinuitet britanske nazočnosti i britanskih interesa u Hrvatskoj. Stoga nije nikakvo čudo što upravo Englezi na kraju Drugog svjetskog rata 1945. daju lažna obećanja vodstvu NDH, a nakon toga u smrt šalju oko pola milijuna Hrvata, postavivši na taj način Hrvatima srpsko-hrvatsku boljševičku vlast da se nikakva hrvatska država nikada više ne ponovi.
     Podsjetimo se na jednu drugu, noviju povijesnu činjenicu: predsjednik Mesic odlikovao je Georgea Sorosa zbog zasluga za Hrvatsku. A tko je u stvari Soros? Upravo Englezi u obnovljenoj hrvatskoj državi preko Sorosa provode financijsko-politicke manipulacije i financiraju Haaski sud. Naime, «Soros je prepoznat kao 'frontman' anglo-francuske Rotshschild bankarske skupine. Razumljivo, ni on ni Rothschild ne žele da taj važan podatak iziđe u javnost, kako bi njegove snažne veze s njegovim prijateljima u londonskom 'Cityiju', u britanskom ministarstvu vanjskih poslova, u državi Izrael i s njegovim moćnim prijateljima u američkom establishmentu ostale skrivene. (istaknuo E. C. ) (……) Čest Sorosev partner u nekoliko njegovih špekulacija, posebice u dizanju kotacija zlata, je Sir James Goldsmith, rođak dinastije Rothschild. [12]
     U upravi (Sorosovog) Quantuma isto tako nalazimo neke vođe nekih vrlo 'diskretnih' privatnih švicarskih banaka (koji pomažu sindikatima organiziranog kriminala prati njihov novac od oružja i droga). (………) William Engdahl objašnjava: 'Soroseva veza s ultratajnim međunarodnim financijskim krugovima Rothschildovih nije samo obična ili slučajna bankarska veza. Izvanredna sreća koju Soros ima na visoko-rizicnim financijskim tržištima ne može biti jednostavno objašnjena 'kockarskom srećom'. Soros ima povlašteni pristup  najvaznijim kanalima informacija, i vladinim i privatnim. (……) Sorosev partner je Rafi Eytan koji je prije bio veza Mossada s britanskom tajnom službom u Londonu. (istaknuo E. C.)
     U osnovi je George Soros još jedno oruđe za gospodarsko i političko ratovanje u rukama Rothschildovih. On je među onim krugovima koji su prije tri godine započeli zlonamjernu kampanju o 'četvrtom Reichu' protiv ponovnog ujedinjenja Njemačke: Soros je vrlo protunjemacki nastrojen. U svojoj autobiografiji iz 1991. 'Underwriting Democracy' Soros je upozorio na opasnost da bi ponovno ujedinjena Njemačka mogla narušiti ravnotežu (snaga) u Europi... Lako je vidjeti kako bi se opet moglo pojaviti stanje koje je postojalo između ratova. Ponovno ujedinjena Njemačka postaje najjača gospodarska sila i razvija istočnu Europu kao svoj habitat... strašna 'vještičja smjesa'….» (……) Njegovi američki kontakti stavljaju Sorosa vrlo blizu financijskim i krugovima tajnih službi oko Georgea Busha. Njegova najvažnija banka i glavni zajmodavac tijekom njegova napada na europski monetarni sustav u rujnu 1993. bila je CITICORP, najveća američka banka. Soros je pozvao međunarodne ulagače da uzdrmaju njemačku marku. Kad je potkraj 1989. ponovno ujedinjenje postalo vjerojatno, visoko pozicionirani menadžer CITICORP-a, koji je prije toga bio savjetnik u Dukakisovoj kampanji, kazao je: 'Njemačko jedinstvo bit će katastrofalno za naše interese. Moramo poduzeti akcije kako bismo osigurali pad njemačke marke za oko 30 posto kako Njemačka ne bi bila sposobna izgraditi istočnu Njemačku da ova postane gospodarski čimbenik u novoj Europi'.»[13]
     U ovom citatu nalazimo direktnu vezu između Sorosa i britanskih financijskih i političkih krugova s kojima se provodi koncept novog svjetskog poretka, a u tom poretku Hrvatska je ponovno na meti britanskih interesa: Soros i Britanija zabrinuti su zbog njemačkog prodora na istok, a taj vodi preko mediteranske crte života, koja se nalazi u Hrvatskoj. A Hrvatsku se najbolje nadziralo dok se nalazila u Velikoj Srbiji. Za početak Britanci nadziru ustroj hrvatske vojske i hrvatske financije. Za kraj će pokušati reprizirati Bleiburg, ali ovaj put daleko cjelovitije. Možemo reći da se u procesu «detudjmanizacije» Hrvatska danas nalazi ondje gdje se NDH nalazila početkom 1945.: pred slomom, s mnogo kleveta.
     Temeljna politička iluzija koja vlada politički svjesnijim dijelom europskih intelektualaca sastoji se u uvjerenju da Sjedinjene Američke Države provode svoju globalizaciju radi isključivo američkih interesa. No, ako vam u ruke dođe najelitnija znanstvena literatura napisana iz pera vrhunskih američkih povjesničara i filozofa povijesti, tada dolazite do saznanja da Sjedinjene Američke Države ne provode svoju globalizaciju,  koja odista ima cilj poništavanje nacionalnih identiteta, već globalizaciju britanskog imperija, koji se formalno rasformirao i pretvorio u dominione, a neformalno-ideoloski cijelu je svoju ideologiju i strukturu vlasti svojih tzv. intelektualnih savjetodavnih okruglih stolova prenio u Sjedinjene Američke Države. To je bio proces koji se dogodio u prvoj polovici 20. stoljeća, a sada se samo nastavlja, dokazao je američki profesor Carroll Quigley. [14]
     U svojoj knjizi «Magna fraus» dr. Ivo Biondic dokazao je da je glavni instrument Sorosove «detudjmanizacije» Hrvatske u samoj Hrvatskoj dr. Ivo Banac, koji je svoj doktorat postigao kod američkog Srbina Voje Vucinica, autora knjige «Srbija između istoka i zapada. Događaji 1903.-1908.», koja promiče politiku hrvatsko-srpske koalicije kakva faktički danas vlada Hrvatskom. Banac i banacisticka ideologija nama su ovdje zanimljivi i zato što «Banac svoje političko djelovanje vrlo robustno izvodi unutar Sorosove ideologije 'otvorenog drustva'. Osim u Helsinskom odboru, gdje je promicatelj i organizator mnogih skupova o ljudskim pravima, (…) Banac posebice djeluje unutar Erazmus Gilde (Institucije za kulturu demokracije). (……) Erazmus Gilda odigrala je središnju ulogu u kriminalizaciji Domovinskog rata i, s tim u svezi, razgradnji hrvatske države. (……) [15] Pišući tako o povijesti, Banac je odredio historiografsko pisanje na neznanstven način i tako promicao importirane (kolonijalne) političke ideje, ili pak vrijednosne kategorije prenosio u vrijeme prošlo. Više je nego sigurno, uz snažnu i očevidnu potporu Soroseve logistike, Banac pokušava utjecati na oblikovanje inozemne i tuzemne politike na ovim prostorima. (……) Polazeći od kolonijalnog imperativa «Balkanu se ne možete oduprijeti» i držeći da 'hrvatsko pitanje nije riješeno', Banac zagovara projekt kojim se promiče težnja izdvajanja Hrvatske iz njezina srednjoeuropskog civilizacijskog i kulturnog okružja i njezino nepovratno uvrstavanje  na «Zapadni Balkan». (……) Štoviše, Banac misli da bi se 'upravo na Balkanu mogla početi osmišljavati jedna nova Europa'. (……) S tim u svezi, držeći da je u interesu hrvatske države da se integrira s ostalim državicama na prostoru bivše Jugoslavije, Soros podvlači da je to vizija EZ s kojom se slaže i shvaća je vrlo ozbiljno, jer je važna ne samo za regiju, nego i za Europu i cijeli svijet (G. Soros, Slobodna Dalmacija, 15. 3. 2000.).» [16]
     Tako ovdje vidimo da su britansko-americke mreže nad Hrvatskom vrlo pažljivo i dugo pletene. Ne samo da su se neprijatelji brinuli za to na koji način da Hrvatsku kupe i potkupe, nego su se pobrinuli i za to da joj svaki put izmisle i novu juzno-slavensku ideologiju. Soros je s jedne strane čovjek britanskog financijskog i policijsko-obavjestajnog miljea, a s druge strane američki doktorand srpskoga mentora u Hrvatskoj provodi Sorosevu ideologiju, koja je u funkciji britanskih imperijalističkih interesa što su ovladali elitnim intelektualnim krugom američkih sveučilišta poput Harvarda i Yalea.
     Nasa posljednja šansa opstanka sastoji se u mogućnosti da ubuduće, nakon osvještenja o načinima djelovanja tzv. «detudjmanizatora» u duhu pojašnjenja funkcija i metoda «detudjmanizacije», iz hrvatske sredine počnemo uklanjati čimbenike poništenja nacionalnog identiteta odnosno rashrvaćivanja.