Predmet: FW: BROJ 159. "TUDJMANIZAM" I "DETUDJMANIZACIJA"

BROJ 159. 14.12.2002
*Ivan Bekavac > KAKO DEFINIRATI TUDJMANIZAM *Emil Cic > DETUDJMANIZACIJA U FUNKCIJI GLOBALISTICKOG BRISANJA HRVATSKOG NACIONALNOG IDENTITETA
Kako
definirati tudjmanizam? Ivan Bekavac Tudjmanizam
se i tudjmanizacija,
cini nam se, upotrebljava danas kako bi se
izrazio misaoni sadrzaj suprotan antitudjmanizmu i detudjmanizaciji,
odnosno da bi se, pretpostavljamo, sazeto izrazilo Tudjmanovo ucenje i praksa koja se, na
temelju toga ucenja uspostavila, iako se pojedinacno moze odnositi i na jedno i na drugo. Kako ni najnepopustljiviji Tudjmanovi oponenti, ne osporavaju njegove zasluge za uspostavu, obranu i oslobodjenje moderne hrvatske drzave, iz ukupnih nastojanja zagovornika detudjmanizacije postaje nesporno da su njihovi zahtjevi usmjereni povratku na stanje koje je prethodilo Tudjmanovim pobjedama i na demokratskim izborima i u obrani i oslobadjanju Hrvatske. Glavi su ciljevi detudjmanizacije neko vrijeme bili vjesto prikrivani, ali sto je vrijeme vise odmicalo
postajalo je sve ociglednijim da se svakako radi
o projektu koji, doduse, ima ime, ali je
precizniji matematicki izraz: 5+1-1= Zapadni Balkan. S druge strane, Tudjmanove su ozbiljene vizije postale dijelom
narodne politicke svijesti. Ako je detudjmanizacija rashrvacivanje Hrvatske, kako neki kazu, sto je onda srz Tudjmanove kroatizaciju Hrvatske? Kako je Tudjman pohrvatio Hrvatsku? Tudjmanova polazista Vratit cemo se glavnim naglascima u ukupnom
teorijsko-istrazivackom opusu Franje Tudjmana iz kojih se, mozda, moze zakljuciti sto je
suoblikovalo njegovo politicko djelovanje na celu hrvatske drzave. Ne vidimo da
bi sto drugo predstavljalo esenciju (politickog) (re)kroatiziranja Hrvatske. Tudjman ponajprije zeli afirmirati iskonsku ljudsku i narodnu volju za opstankom i
slobodom, interese demokratske vecine i povijesnog razuma, na bastini pozitivne
hrvatske drzavnopravne tradicije, na europskom civilizacijskom i kulturnom temelju,
hrvatsko narodno zajednistvo, samosvijest i samopouzdanje. Za svoj narod ne
trazi prava koja ne bi priznavao i drugim narodima. Od samih pocetaka njegova
istrazivackog opusa, zeli saznati sto je prenosivo
u novo vrijeme iz pozitivnih
sastavnica hrvatske povijesti, a onda, kasnije, s kakvim duhovnim
potencijalima i u kakvu okruzenju hrvatski narod stoji pred najvaznijim izazovima u svojoj
povijesti kad je trebalo uspostaviti suverenu drzavu, braniti je i oslobadjati. Osnovno nacelo Tudjmanove politicke filozofije glasi: svaki
covjek i svaki narod ima pravo na slobodu i
nesputan razvoj. Ishodiste
i cilj skrbi zajednice, covjekova su
(gradjanska, politicka, socijalna i kulturna) i narodna prava. Samo slobodan covjek moze u punoj mjeri ostvariti svoje potencijale, samo slobodan narod moze razvijati svoje kreativne snage za vlastiti prosperitet i mir u svijetu. Tudjman tvrdi da covjekov zivot u zajednici i zivot zajednice same, ne odredjuje nikakva slucajnost, nego da iza svega povijesnoga stoje dublji razlozi i povezanost nevidljivim nitima, a da obuzetost i proslim i sadasnjim treba sagledavati samo iz obzora buducnosti u sadasnjosti i, kako kaze, sadasnjosti u buducoj povijesti. Vrlo rijetko Tudjman razmatra pitanja povijesnog bitka covjeka, a da to ne bi odmah usmjerio prema pitanju povijesne egzistencije naroda, "kao nezamjenjivih drustvenih sastavnica ljudske zajednice". Covjek i nacija U sredistu Tudjmanova istrazivackog
i politickog interesa nisu filozofska pitanja egzistencije pojedinca niti njegova prava i
ukupni status u zajednici, zbog toga jer on ne
vjeruje da su univerzalna prava covjeka i
afirmacija ljudskog dostojanstva u miru i u
slobodi ostvariva, ako se ne postuju razliciti nacionalni, vjerski, kulturni i politicki identiteti kroz
sustave kolektivne sigurnosti i demokratski uredjenih drzava. Samo se postujuci te
identitete moze sacuvati bogatstvo razlicitosti kojima prijete globalizacijske
jednoobraznosti i individualisticki utilitarizam. Naciju je Tudjman definirao kao politicku individualnost koja je kroz vrijeme dosegla zadovoljavajuci stupanj etnicke, jezicne, teritorijalno-politicke, vjerske, kulturne i gospodarske integracije, da bi se oblikovala kao zaseban povijesni subjekt. Glavni cilj svih Tudjmanovih povijesno-politickih istrazivanja i studija jest osvjetljavanje puta oslobodjenja hrvatskog naroda. Oblikovanju i samoodrzanju hrvatskoga naroda, prema njegovu misljenju, ponajvise je pridonijela povijesna svijest o hrvatskom drzavnom pravu. Tudjman trazi da se gospodarske, eticke i duhovne vizije razvoja zasnuju na miru, dijalogu, razlicitosti, odgovornosti i demokraciji. Miran i slobodan razvoj naroda pretpostavkom je isto takvu zivotu pojedinca. Prirodno i povijesno pravo naroda motri u kontekstu povijesnih kauzalnosti. Nasuprot tomu je mitska dimenzija ljudskog postojanja. Nitko se s toliko energije nije suprotstavljao hipotekama mitizacije povijesti, jer je sagledavao kakve sve pogubnosti u buducnosti iz toga mogu nastupiti. Mnoge opreke koje obiljezuju i zivot covjeka i naroda uvijek se zbivaju u novim, drukcijim okolnostima. Svako zauzimanje za javne stvari i opce dobro pretpostavlja svestranu prosudbu tih okolnosti i elemenata koji ih suoblikuju. Narodna
snaga pociva u interesnom zajednistvu svih sastavnica hrvatskog naroda. Hrvatski drustveni i
drzavni interes trazi skladno djelovanje gradjanina, pojedinih drustvenih skupina unutar
civilnog drustva i drzave u izrazavanju, ostvarivanju i zastiti njihovih posebnih interesa
i slobode, kao i interesima nacije i hrvatske drzave, uskladjenih s politickim standardom
koji se sazeto naziva – Europa. Protivi se svakom drustvenom i drzavnom egoizmu i nametanju posebnih interesa koji bi se htjeli ostvarivati uglavnom na stetu slabijih. Nadvladati ideoloske podjele Samo razlicitost i bogatstvo ideja moze naci zajednicki
put prihvatljiv za sve. Tudjman je trazio polaziste koje bi bilo izvan i iznad idejnih opredjeljenja, polaziste "koje moze okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine". Ta ce se stremljenja iskazivati i kroz zajednistvo domovinske i iseljene Hrvatske kao novo ocitovanje visoke svijesti i odgovornosti svih hrvatskih staleza i narastaja. Uvidio, je medjutim, da problem "demokratske preobrazbe" nije ni jednostavan ni kratkotrajan, s obzirom na dogmatsko-birokratska politicka shvacanja i intelektualno-politicku klimu s kojom se susretala Hrvatska na prijelazu iz vladavine komunista u demokratsko drustvo slobodnog poduzetnistva, niti ce ta preobrazba biti uspjesna ako se ne sagleda i ukupnost "povijesne istine", kaze Tudjman. A ta ukupnost povijesne istine opet vodi prema trajnijim pitanjima sudbine naroda, odnosno prema zahtjevu da se sagleda i shvati koje su se pogrjeske u hrvatskom narodnom zivotu ponavljale i koje uzroke tom ponavljanju treba ukloniti. Iz stava da u sadasnjosti zive istodobno proslost i buducnost, Tudjman je u temelje svoje politicke filozofije utkao postavku o nuznosti nasljedjivanja pozitivnih sastavnica povijesti, uz svijest da je svaka od njih ogovarala na izazove svoga vremena, "a zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama". Svako vrijeme, dakle, trazi svoja rjesenja. To Tudjman naziva zakonitoscu povijesnoga kretanja. Bio je uvjeren da samo sinteza hrvatske
povijesne svijesti i politicke misli moze dovesti do izlaza iz teske situacije, kao sto bi udaljavanje od vlastitih tradicija,
ili cak njihovo unistavanje, dovelo do neizbjeznoga kraha, sto se toliko puta vec
dogodilo. Uz zahtjev za
postovanje vlastite politicke svijesti, za integriranje svih snaga domovinske i iseljene
Hrvatske, suvremenosti i tradicije, duhovnih i materijalnih potencijala postavlja i drugi imperativ:
treba se osloboditi najtrajnije zablude hrvatske politike
da ce drugi
promisljati sto je najsvrhovitije za oblikovanje i ostvarenje nasih nacionalnih
interesa. Nema koristi od trazenja da drugi promijene
svoju neprihvatljivu politiku, nego treba oblikovati vlastitu politiku u interesu svoga
naroda. (Kad je na izborima pobijedio sa svojim
politickim programom ovako je zakljucivao: "Povijest nam je vec dala odgovor da smo bili u pravu kad se
nismo htjeli pomiriti s time da budemo i nadalje objektom tudje politike vec smo svjesno
preuzeli rizik da postanemo priznatim subjektom i tvorcem vlastite sudbine."
Tudjman posebno naglasava koliko je vazno da se, uz to, hrvatskom narodu vrati osjecaj nacionalnog samopouzdanja zbog teskih povijesnih iskustava. Treba, medjutim, ulagati energiju i u prevladavanje napetosti koje su naslijedjene. Otpor mitskoj svijesti Zamisljao je da bi prvi korak u nadvladavanju nerazumijevanja
medju narodima trebao biti pokusaj oslobadjanja od robovanja starim mitovima, jer je
bio uvjeren da te mitove svakodnevno potiskuje nova stvarnost. Samo to treba vidjeti i razumjeti. Jedno od ozbiljnih nerasciscenih pitanja, u suzivotu naroda, za Tudjmana je i odnos velikih drzava prema malim narodima. Ako bi se nezaustavljivi proces udruzivanja i integracija medju narodima poticao silom ili pritiscima velikih drzava to bi moglo rezultirati stetnim posljedicama. Samo uzajamni dogovor, postivanje nacionalne suverenosti i ravnopravnosti moze biti prihvatljivim putem prenosenja dijelova drzavne suverenosti na sire politicke zajednice. Uvjeren je da stvarnu zapreku integracijskim procesima nikad nije predstavljala zelja malih naroda za ravnopravnoscu, a protiv strane hegemonije, nego samo imperijalisticka težnja za prevlašću i asimilacijom. Univerzalna zajednica naroda ne može se postići ako svaki narod ne bude imao pravo i mogućnost potpuno razviti svoje gospodarske, kulturne i druge nacionalne potencijale. Tuđman i uz ovu tvrdnju navodi primjer slobodna pojedinca, tvrdeći da samo slobodan čovjek može u punoj mjeri očitovati svoje potencijale. Povijest nam, kako kaže, pruža bjelodane dokaze da su sve velike sile i ideologije što su zasnivale svoju moć na podređivanju drugih naroda doživljavale raspad pri ozbiljnijim iskušenjima. Nesporno je da kroz cijelu povijest, a i danas, svaka ekspanzionistička sila nastoji prikriti svoj imperijalizam, licemjerno ga kiteći tobože velikim ideološkim, ili tko zna kakvim sve (ali svakako velikim) ciljevima. A onda se vidi i to da su zapravo svi ti ekspanzionizmi djelovali na gotovo isti ili vrlo sličan nacin. Ukloniti barijere povezivanju
naroda Novi se europski poredak, tvrdi Tuđman, ne će moći
uspostaviti ni
mačem ni pritiscima nego samo uklanjanjem barijera kulturnom, gospodarskom i civilizacijskom
povezivanju suverenih naroda". Tudjman je uvidio kako svijet "sporo i nevoljko" prepoznaje značenje nacionalne i državne emancipacije malih naroda, jer je zaokupljen onim što su neki nazvali krajem povijesti i stvaranjem novog svjetskog poretka koji, na žalost, nije precizno definiran. A nije ni neka novost – takvih je pokušaja bilo i u dvadesetom stoljeću. Cijene su uvijek bile visoke. "Zeljeznu totalitarističku zavjesu koja je presijecala Europu nije razbila toliko odlučna politika zapadnog demokratskog svijeta, koliko želja za slobodom naroda, malih brojem pučanstva, ali velikih povijesnim naslijeđem ili težnjom za nacionalnom suverenošću." Za konstituiranje moderne države Tuđman prihvaća ova osnovna načela: potpuna i bezuvjetna sloboda izražavanja i razvijanja svih vjerskih uvjerenja, nacionalnih osjećaja, svjetonazora, različitih umjetničkih i svih mogućih stvaralačkih pravaca. Zato je potrebno ukloniti svaku ideologijsku jednostranost i politički monopol iz duhovnog i javnog zivota. Prva zadaća demokratske vlasti je, kaže Tuđman, stvaranje duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj građanske i nacionalne sigurnosti svih građana, za mir i povjerenje među njima. Uporno tražeći obnovu hrvatskog europstva, Tuđman često ponavlja da je Hrvatska bila dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture - i onda kad nije imala potpuni drzavno-politicki subjektivitet. Ta je obnova viseslojna, ali samo u europskoj (a ne zapadno-balkanskoj) integraciji Hrvatska može osigurati svoju samobitnost i brzi napredak. Pomirba i drzava Sto je
Tudjmanova pomirba? Pobjeda
demokratskog duha
zajednistva svih hrvatskih građana, bez obzira na prošlost i svjetonazore,
uklanjanje svih pogubnih podjela, okoncanje "gradjanskog
rata" u Hrvatskoj naslijedjenog iz Drugog
svjetskog rata; ozivljavanje prigušene i
povrijeđene nacionalne svijesti i sputanog ponosa hrvatskih ljudi, oživljavanje
zagubljene nade svih građana, poticanje preporodnog poleta i oslobađanje goleme duhovne
energije cijeloga naroda. Kad je trebalo nanovo urediti život u Hrvatskoj najvišim zakonom, nakon sloma komunizma, Tuđman je zahtijevao da se ne piše ustav po mjeri trenutnih političkih prilika i "odnosa snaga" već po mjeri iskonske ljudske i narodne volje, interesa demokratske većine i povijesnog razuma, koji će slijediti pozitivnu hrvatsku državnopravnu tradiciju, povratak europskoj ustavnoj tradiciji i ustav po mjeri čovjeka – građanina i naroda. On zna da hrvatski narod ima pravo na samoodređenje, na slobodu, na slobodu od straha i od bilo kakve ugroženosti. Poziva se i na američku Deklaraciju o nezavisnosti ŠPAN>(1776.): kad dugi niz zloupotreba i nasilja, koja uvijek imaju isti cilj, razotkriju namjere da narod i ljude podvrgnu posvemašnjem bespravlju, njihovo je pravo, stovise njihova je dužnost, da se izbave iz takve vladavine i novom svojom vlascu osiguraju svoju buducnost. Ne će biti uspješna ona politika, tvrdi Tuđman, koja ne bude vjerovala u vlastiti narod, njegovu političku svijest i zrelost i koja ne bude imala potrebnog znanja, razboritosti i odlučnosti bez bilo kakvog jednostranog opredjeljenja, koja ne bude znala zadobivati prijatelje i saveznike u realnim okolnostima, a rezultate gledati i realno ocjenjivati unutar povijesnih okolnosti. Ostvarenjem vlastite države nije do kraja ispunjen cilj jer je drzava samo preduvjet ostvarenju slobode, "kao apsolutne krajnje svrhe". Taj je stvoreni preduvjet Tudjmanovo djelo, politički rekroatizirana, ili ako baš detudjmanizatori hoće – tudjmanizirana Hrvatska. HIPov simpozij "Tudjmanizacija i
detudjmanizacija" 02. 12.
2002 «
'Detudjmanizacija' u funkciji globalistickog brisanja hrvatskog
nacionalnog identiteta» Objavio: "Fokus"
Mozemo reći da je 'detudjmanizacija' početkom 2000. započela napadom na
nacionalne i ujedno državne simbole, na zastavu i grb, a svoj je vrhunac imala u
prijedlogu o zamjeni državne himne «Hrvatska domovina» odnosno «Lijepa naša» nekom
drugom himnom. Tako je u «Vjesniku» od 18. veljače 2000. izvjesni dr. Ennio Stipcevic,
danas – naravno – jedan od kandidata za akademika HAZU,
između ostalog napisao: «Ovih se dana otvorila javna rasprava o tome treba li mijenjati
državni grb i zastavu. U razmjenama mišljenja pro i contra kao da su glasniji oni, koji
promjene na političkoj sceni žele vizualizirati promjenama na državnom znakovlju. Pri
tom se napose ističe potreba svođenja odveć kompliciranog heraldičkog naslijeđa na
matricu, koja bi lakše i bolje mogla korespondirati suvremenom kompjuterskom grafizmu. I
ma koliko se nekima činilo da su takvi zahtjevi neobični ili čak neodmjereni (ta,
prošlo je tek nekoliko tjedana od smjene parlamentarne vlasti i tek nekoliko dana od
predsjedničkih izbora), potreba za promjenama čini mi se da ima svoju duboku povijesnu
logiku, da ne reknem – nužnost. Koliko povijesno pamćenje seže u dubinu, u najstarije
pisane spomenike, toliko je poznat običaj da nova vlast uvijek iznova uspostavlja nove
vrijednosne kriterije, redizajnirajuci pritom stare kriterije i bivšu vlast. Demnatio memoriae nije nikakva moderna stečevina,
premda valja priznati da su totalitarni pokreti u prošlome stoljeću iskazivali neke
inovacijske, razradjenije i uspješnije metode. U tom smislu, budući da dobro znam da
nisam pozvan sudjelovati u meritornoj akademskoj raspravi o tome treba li mijenjati grb i
zastavu, osjećam ipak potrebu da se, na valu novoprobudjene intelektualne hrabrosti,
založim za kritičko promišljanje jednog drugog simbola državnosti i nacionalne
pripadnosti. Založio bih se, naime, za promjenu himne……» Mag. Phil. Emil ČIĆHIP-NET sluzi osobnom informiranju korisnika i dostavlja se besplatno korisnicima putem elektronske poste. Korisnici koji nisu zainteresirani za ovaj pregled vijesti mogu otkazati njihov prijam. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know! You may copy and distribute this e:mail, as long as: 1. All text is copied without modification. 2. All copies contain HIP-NET copyright notice and any other notices provided therein. 3. This document is not distributed for profit |
Posjetite linkove: