Problem glazbene kolonizacije Hrvatske tuđim, anglo-američkim, te srpsko /balkanskim «novo-komponiranim», a u stvari turciziranim-primitivnim itd. otpadom u kulturi je vrlo dubok tj. višeslojan. Uzroci koji su omogućili rast glazbenog primitivizma u Hrvata su, u stvari, toliko kompleksni da je duhovno stanje na području glazbenog života Hrvatske vrlo teško objasniti jednostavnim riječima i teško izliječiti, te se stanje može oporaviti tek nakon vrlo dugih i strpljivih zahvata.
     Glavni uzrok koji je Hrvatsku dovelo do njezinog urušavanja glazbene i svake kulture jest sedamdesetogodišnja srpska okupacija hrvatskih geografskih prostora i strašne žrtve koja je ona izazvala, pa se hrvatski nacionalni identitet nije mogao razvijati samostojno, bez balkanskih utjecaja, tako da je srednjoeuropska Hrvatska, koju Balkan tj. Turci nikada nisu osvojili, pod srpskom turciziranom sviješću i okupacijom počela biti pretvarana u Balkan i nazivana je područjem Balkana, što je prva podla laž pseudocivilizacije i tzv. Zapada koji nas radi svojih kolonijalnih pobuda želi vidjeti na zapadnom Balkanu (o čemu sada ovdje ne će biti riječ). Još u svojim djelima A. G. Matoš je Hrvatsku nazivao posljednjom zemljom zapadne Europe, što znači da je on kao jedan od relevantnih svjedoka povijesti vremena neposredno prije srpske okupacije, iz prve ruke znao da je Hrvatska prožeta isključivo baštinom zapadne civilizacije. K tome je Matoš bio i glazbeni kritičar. A etnomuzikolog Milovan Gavazzi u svojim «Izabranim radovima s područja glazbe (1919.-1976.)» govori upravo o tome da je glazba Srbije i zemalja što su bile pod turskom vlašću «koja se najčešće stavlja pod oznaku «istočnjačkog», «tursko-orijentalnog» karaktera (i to bez daljnjeg diferenciranja a živo se osjeća da bi to bilo potrebno), doista po izvjesnim svojim obilježjima upućuje na Orijent. (…) Jače je ovaj tip doista zastupan po 'varošima i varošicama' (gradovima i gradićima, prim. e. č.) gore spomenutih zemalja, nego na samom selu, u koje je teže prodirao i potiskivao starije tradicije…(sic!)» (str. 84) Čisti folklor sela opirao se poturčivanju glazbom čak i u Srbiji! No, budući da je primitivni cincarski sloj srbijanskih gradova uživao u nuzproduktima turske glazbe na koje je navikao i plaćao kavanske glazbenike, ovo se u daljem razvoju i intenzivnom prelijevanju balkanizacije u Hrvatsku (naročito od oko sedamdesetih godina XX. st.) porazno odrazilo na mlađe slojeve.
      U uvjetima srpske predominacije u tzv. Jugoslaviji i privilegiranosti njihova balkanskog sloja u upravnim tijelima medija i tzv. «socijalističke rep. Hrvatske» postalo je «normalno» da srpska «glazbena kultura» privilegiranog poluciviliziranog sloja, koji je vladao Hrvatskom, preko medija plasira zvučnu matricu kakva nikada nije bila tipična za Hrvatsku. Necivilizirana nije bila samo ideologija balkanstva i komunizma, necivilizirana je zajedno s tim postala i glazbena kultura. Ali to je bio tek prvi i glavni preduvjet za urušavanje hrvatskog glazbenog identiteta, ali ne i jedini: to što se danas Hrvatskom širi «srbo-turbo folk» imamo zahvaliti i kontinuitetu urušavanja obrazovanja, što je započelo u komunizmu a nikada nije prestalo niti u Republici Hrvatskoj, jer se kao obvezatna u srednjim školama ne njeguje četverogodišnja zborska kultura pjevanja za sve, već se (ako glazbene izobrazbe uopće i ima) sve svodi na učenje povijesti glazbe uz ponešto slušanja snimljene koncertne i operne glazbe. Tako smo, nemarom, neznanjem i lošim odgojem dobili sloj stanovništva pripravan da se kroz glazbu balkanizira, a kako nije bilo državnih tijela koja bi umjela reagirati protekcionistički i postaviti zabrane i ograničenja stranom kolonijalnom elementu, u novije vrijeme u okviru političke liberalizacije tržišta na području glazbe i cjelokupne kulture dobili smo i gotove preduvjete za rasulo nacionalnog identiteta. Naime, glazba spada u onaj najvažniji dio kulture, jer je emocionalno najdirektnija, pa kao takva najbrže mijenja senzibilitet i duševni identitet, u ovom slučaju stvarajući pogrešne navike slušanja.
      Kako zaustaviti nastale procese? Na lokalnoj razini u svim hrvatskim regijama trebalo bi intenzivirati stvaranje i djelatnost lokanih kulturnih društava, da narod ima priliku sačuvati narodno blago, osjećaj za vlastitu glazbu i za vlastiti identitet. Identitet je personalno obilježje, stvaralačko obilježje pojedinaca, regija i nacija i ujedno osjećaj razlikovanja svojeg od tuđeg. Kroz hrvatsku kulturu domaći pojedinac jača osjećaj pripadnosti zapadnoj civilizaciji i baštini, a kroz intenzivni balkanski srpski glazbeni kič taj osjećaj pripadnosti Zapadu nužno se gubi. Jer i glazba je osjećaj pripadnosti nekome ili nečemu.
      Što se tiče angloamerikanizacije glazbenog tržišta, i za nju možemo reći da je destruktivna jer njihova zabavna rock i pop glazba se temelji na primitivnim melodijskim, ritamskim i harmonijskim matricama, pretežito vrlo slabe kvalitete i sumnjivog podrijetla. Problem amerikanizacije glazbenog tržišta i medija ne postoji samo kod nas već i u ostalim zemljama Europe, ali neke od tih država se štite kvotama dopuštenih izvedbi američkih filmova i glazbe na radiju, o čemu je govorio austrijski muzikolog dr. Kurt Blaukopf koji je sredinom osamdesetih godina u Austriji sugerirao zaštitu od medijskog kolonijalizma po uzoru na Francusku, koja je tako nešto provela. Budući da naši političari nemaju austrijsku i francusku kulturnu matricu obrazovanog poznavanja umjetnosti, od njih ni u buduće ne možemo očekivati da će planski reagirati na kulturan način i nametnuti kvote za zaštitu domaćih filmova (nemamo filmske industrije!) i hrvatske glazbe, koje god vrste ona bila. Poseban problem je tzv. Hrvatska televizija: vrijedne programe nadomjestila je trećerazrednim kulturnim surogatima, vrijednih glazbenih emisija jedva da i ima, pa je čitavo emitiranje svedeno na razinu anglo-amerikaničke «instant caffe pop-rock» civilizacije. Stoga je jedini način da se opiremo negativnim trendovima putem protesta i apela stručnih glazbenih i drugih organizacija čime bismo započeli poticati promjenu činjeničnog stanja.
      Što bi trebala zahtijevati jedna takva organizacija? Kao pravo trebala bi zahtijevati zabranu izvođenja srbijanskih uradaka u hrvatskim medijima, juboxima i nametnuti zabrane nastupa srbijanskim «Srbo-turbo folkašima» i pop-zabavnjacima, od kojih su neki bili direktno vezani uz četnički pokret (npr. Ceca, Lepa Brena, Bora Čorba, Đorđe Balašević itd.), jer to predstavlja nastavak srbijanske «kulturne» i političke agresije, koji odgovara načelima mišljenja propagandnog subverzivnoga ratovanja, kakva je (i o glazbi!) u svojoj knjizi opisao kineski general Sun Zu (kao relevantnog majstora rata i specijalnog rata za rastroj tuđih država proučavaju ga na svim vojnim akademijama svijeta). A što se tiče anglo-amerikanaca s jedne strane trebalo bi predložiti kvote izvođenja domaće glazbe uz uravnoteženo doziranje emitiranja glazbe ostalih nacija. Kao drugo, trebalo bi zahtijevati obnovu glazbenog odgoja u osnovnim i srednjim školama tako da učenici moraju aktivno sudjelovati u glazbenim aktivnostima. Time bi se izbjeglo da i buduće generacije po svome ukusu budu glazbeno primitivne.
      Kao treće, potrebno bi bilo stimulirati hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, ali tako da postane rasterećeno od klanaštva, o čemu je u svojim memoarima pisao i pokojni skladatelj Ivan Brkanović, koji je hrvatski glazbeni život opisao kao zvjerinjak netalentiranih interesnih skupina, koje dave i gaze sve pojedince koji se nalaze izvan tih skupina te tako klanaši ruše hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i cjelokupnu hrvatsku kulturu (usporedi: njegova «Sjećanja», Zagreb 2006.) Slično stanje u hrvatskoj kulturi u svome vremenu opisao je i A. G. Matoš. Njihovo svjedočanstvo upozorava da zakonom treba regulirati i zaštiti primitak kvalificiranih osoba u profesionalne Udruge, jer drskost nekih organizacija i vladajućih pojedinaca u istima ide tako daleko, da neke od tih odbijaju u članstvo primiti i one ljude koji su postigli diplome i nagrade, a ne uklapaju se u zvjerinjak jer ugrožavaju podjelu plijena i koncerata. Destruktivnim postupcima urušava se mogućnost bilo kakvih pozitivnih promjena, otvara se prostor glazbenoj kolonizaciji, i uništavaju se ljudi koji bi kulturu mogli spasiti od daljnjeg propadanja. Upravo radi toga što se kod nas talentirane i sposobne sustavno gazi, Hrvatska kontinuirano kulturno propada, kako u kulturi tako i na drugim područjima.
      Stoga je došao čas da počnemo misliti i djelovati jer Hrvatska ne propada samo populacijski, sa sve manjim brojem stanovnika, već i kulturno politički, radi nemara i neshvaćanja onoga što joj se događa.

Mr. sc. Emil Čić
Akademski glazbenik – skladatelj,
muzikolog i teolog
"FOKUS", 4. svibnja, 2008.

      Emil Čić već pri kraju muzikloškog studija u Beču počeo se baviti glazbenom kritikom, pišući za 'Danas', 'Vjesnik', Studio. Tijekom studija u Austriji dobitnik je više stipendija i nagrada, pa i Radne stipendije grada Beča. Pop povratku u Hrvatsku radio je u obrazovnom sustavu. Pisao je u brojnim hrvatskim dnevnicima i časopisima. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog Rata.
      Od 2003. djeluje kao samostalni umjetnik. Predsjednik je Udruge Hrvatska - Irska. Autor je više knjiga iz područja glazbe. Naslovi 'Eseji o glazbi' i 'Liturgijska glazba u Hrvatskoj nakon II. vatikanskog sabora tijekom veljače i ožujka predstavljeni su u Zagrebu, Splitu, Zadru, Mostaru i Dubrovniku, što je bio i povod za razgovor.

      Što vas je motiviralo da pokrenete vlastiti muzikološki ciklus knjiga "Hrvatska glazba i glazbenici"?

      Pa, na neki način uzrok je bila viša sila u kombinaciji sa znatnim znanstvenim i umjetničkim iskustvom s područja povijesti, filozofije povijesti i teorije glazbe: s jedne strane morao sam se izdavački osamostaliti jer nije bilo drugog izbora niti ikoga tko bi bio voljan tiskati moja muzikološka publicistička i druga znanstvena djela u formi knjige ili znanstvenog članka, - naime, lokalni interesni lobbyji i skupine zatvorenih glazbenih oligarhija prejake su i prezatvorene da bi se u njih moglo prodrijeti snagom znanja i dara, - a s druge strane to je bio najbolji način da napravim pravu stvar. Za razliku od Antuna Gustava Matoša, ja se ne mogu požaliti da mi je neki urednik upropastio autorsko djelo; ako je možda štogod ispalo pogrešno za to sam si kriv sam, a ako budući analitičari moga djela zaključe da je sve ispalo super - zaslužan sam osobno. Prva knjiga pod naslovom "Hrvatska glazba i glazbenici" objavljena je u koprodukciji s 'Nakladom Bošković' jer nisam imao financijskih sredstava da sve napravim sam, ali to je ispalo odlično, plasiralo se za naše prilike vrlo dobro i ja sam dalje mogao razviti svoj projekt sasvim sam. Tako je prva knjiga, u kojoj se nalaze ključne osobe glazbenog života s kraja XX. stoljeća, kao i izabrani prikazi povijesno-glazbenih tema iz manje poznate muzikološke literature, postala temelj za razvoj i objavu čitavog projekta pod istim naslovom. Realizacijom projekta ujedno sam proslavio dvadeset i petu obljetnicu umjetničko-znanstvene i publicističke djelatnosti.

      Rekli ste "umjetničko-znanstvena djelatnost": na koji način ste umjetnik a gdje počinje znanstvenik? Jeste li bečka priznanja dobili kao umjetnik ili …?

Pa, ja sam umjetnik na više načina: prije svega sama glazbena kritika, radi pripovjednog stila kritičkog prikaza, već spada u granu književnosti. Glazbena kritika je jedna književna vrsta, koja zahtjeva zdrave i stručne kriterije, a ne zaboravimo da je književnik Matoš također bio glazbenik i glazbeni kritičar. Glazbena kritika razumijeva određeno stručno znanje koje mora biti izrečeno na pitak način, na način koji je publici tečan i prihvatljiv, a ta dimenzija uključuje stilski pristup. Preko glazbene kritike, kojom se bavim dosta dugo i intenzivno, ja sam postigao status samostalnog umjetnika. S druge strane, umjetnik sam i na temelju činjenice da sam u Beču, na Bečkoj glazbenoj akademiji (ne na konzervatoriju, koji je tamo niži stupanj!) diplomirao skladanje, te sam se iz Beča vratio s najvišim austrijskim priznanjima s područja glazbenoga stvaralaštva: 1989. g. bio sam prvi Hrvat koji se u Hrvatsku vratio s čak tri najviše bečke nagrade. Nagrada je dodijeljena mojem Klavirskom koncertu od Alban Berg Stiftunga (godine 1986. bio sam jedini među 120 učesnika natječaja koji je dobio nagradnu stipendiju!), koji nagrade dijeli iz tantijemskih prihoda skladatelja Albana Berga, iduću najvišu austrijsku državnu nagradu "Teodor Körner Stiftunga" dobio sam za projekt "Sinfonietta", s uvjetom da tu komornu skladbu priredim za veliki simfonijski orkestar (što sam i učinio), a treća nagrada bila je Radna stipendija grada Beča za projekt "Requiem". Dakle, umjetnik sam dvostruko - kao književni pisac o glazbi i kao skladatelj.
      Što se znanosti tiče, moj muzikološki i filozofsko-povijesni pogled treba vrjednovati iz nekoliko aspekata: publicist sam u toliko što prikazujem i vrjednujem objavljene muzikološke radove, a kao filozof povijesti promatram aspekte glazbene umjetnosti i muzikoloških postignuća u odnosu na višu svrhu i više podrijetlo umjetnosti, uzimajući u obzir Boga kao kriterij svrhe umjetnosti. Filozofska promišljanja su spoznajna promišljanja koja daju sintezu, a znanost se bavi saznanjima, činjenicama, dakle spoznajom. Filozofska analitičnost znanstvenih postignuća na području muzikologije daje rezultatima muzikoloških istraživanja situiranje smisla uzroka i posljedica razvoja glazbene kulture. Ako su empirijski znanstvenici sakupljači podataka, filozof povijesti koji vrjednuje podatke jest netko tko slaže spoznajni mozaik smisla tih, da tako kažem, administrativno nizanih empirijskih saznanja - sliku rascijepanih aspekata kulture on kritički ujedinjuje u jednu cjelinu.

      Kako u svojim knjigama procjenjujete stanje hrvatske glazbene kulture?

      U svojim knjigama sam objasnio ključne stvari, kako na polju zabavne glazbe i tzv. rock-glazbe, tako i na polju klasike i nekih pitanja domoljubne i narodne pjesme. Zbog sedamdesetgodišnje srpske okupacije Hrvatske (1918.-1990. + ratovi) znatno se urušio estetski i svaki drugi kulturni sustav pravih europskih umjetničkih i drugih vrijednosti u hrvatskome narodu pa stoga nije čudo što među Hrvatima koji žive u Hrvatskoj, a ne na Istoku, imamo poklonike srbijanskog, balkansko-azijskog kiča/smeća koje se naziva "novokomponiranom narodnom glazbom", a u stvarnosti je to azijsko-turski surogat za zabavnu zapadno-europsku i umjetničku glazbu, u kojoj ima i daleko vrjednijih uradaka. Kako je najavio povjesnik dr. Šufflay "ako uđu u Jugoslaviju Hrvati će izgubiti kulturnu čovječnost" i vidimo da im se to kao kulturna posljedica i dogodilo.
      Kako je stanovništvo uporno bilo izvrgnuto primitivnim medijskim matricama okupatorskoga naroda, čiji je utjecaj svuda bio predominantan (jer su se postavili u ulogu kolonijalne 'rase gospodara'), naravno da kulturniji narod pod njihovom vlašću nije mogao izražavati svoje stvaralačke snage na zadovoljavajući način jer primitivan balkanski element, okupatorski narod, nema viših kulturnih potreba niti nužna razumijevanja tih potreba u potlačenoga naroda. K tome, tu je bila nazočna i retardirana ideologija uravnilovke komunizma, koja je balkanstvu išla u prilog (u ime 'radničke klase' mediokriteti naprijed - a geniji, 'buržuji' stoj gdje jesi, ne strši), tako da su posljedice razvoja u kulturi, a posebice u glazbenoj kulturi, katastrofalne i logično je da smo tu gdje jesmo. Glazbeni zanat prigrabila je, u međuvremenu, netalentirana oligarhija koja štiti i promiče svoj status.

      Za srozavanja kriterija nisu krivi samo "primitivan balkanski element i komunizam"…?

      Da, tamo gdje je mladež bila okrenuta tzv. rock kulturi, ondje se razvijala matrica anglo-američke vrste supkulture, jednog primitivizma, pojednostavljenja i izokretanja svih nacionalnih i religijskih vrijednosti u njihovu suprotnost. Ne zaboravimo da je rock-kultura ideološki vezana uz nekršćanske ideale i protukršćanske pokrete, tako da ni tu stvari ne stoje sjajno: čim narod nije odgajan da bude kreativan u okviru razvoja svojega identiteta, kroz iskonsku narodnu pjesmu i školstvo s obaveznim glazbenim aktivnostima, on gubi osjećaj za svoje vrijednosti i kulturni identitet Europe te se utapa u medijski nametnutim matricama osjećaja i mišljenja, što ih nameću ciljevi jedne nekulturne vladajuće skupine.
      Pogledajte nadalje najbrutalniji primjer u Domovinskom ratu i nakon njega: tijekom cijelog Domovinskog rata gore spomenuta srpska tzv. narodna glazba bila je doduše izvan funkcije, jer je bila čvrsto vezana uz četništvo i njihove veselice, a sada ju dio naše publike izobličenog ukusa bez srama javno sluša kao da je to nešto sasvim normalno, premda je nama Hrvatima sve srpsko u svakome smislu tuđe. Ne samo da su nam Srbi i njihove sluge naturali srpski jezik u verziji kolonijalnog novosadskog pravopisa, koji je u 'novokomponiranom' izdanju objavila balkanizirana zagrebačka Matica hrvatska, već su nam Balkanci naturili i tursko-balkanski glazbeni idiom kao jezik svakodnevnice. S druge strane, u našem nacionalnom ratu za oslobođenje, glazba koja je pratila taj rat uopće nije bila hrvatska narodna pjesma već obična zabavna glazba.

      Što u tome zabavnjaštvu nije u redu?

      E pa, u najkraćim crtama: tekst uz zabavnu glazbu može biti i najvrjedniji, ali tada tekst jeste vrhunska umjetnost, a zabavna glazba to nikada nije. Zašto? Zato jer je zabavna glazba obična zvučna moda jednoga vremena na koju se nitko ne vraća kada to vrijeme prođe, dok je čista narodna glazba umjetnički uradak lokalnog narodnog genija s trajnom vrijednošću, jer predstavlja zvučni identitet jednog naroda. U duhu nacionalnog stvaralaštva su nastale npr. hrvatske pjesme iz II. sv. rata. Tu se poštivala glazbena forma koračnice i žanr narodnog melosa. Kolekcija domobranskih vojničkih pjesama koju je 1993. snimio HRT 'Orfej' uzor je kako treba izgledati vojnička pjesma, bez ideoloških primjesa, s izrazima junaštva i ljubavi prema Domovini. Nasuprot jasnom žanru narodne i vojničke pjesme zabavna glazba je simplificirana izvedenica iz klasike i izraz je slabije odgojenog ukusa (o čemu sam u svojoj knjizi citirao brojne svjetske muzikologe). Iz drugog svjetskog rata ostala je kao simbol tog rata pjesma "Lili Marlen", koju su također rado slušali i pjevali Englezi i Amerikanci, i ta pjesmica je jedan bolji uradak mode onoga vremena, ali se nikada ne će uzdići iznad osjećaja mode toga vremena. Budući da su Hrvati u međuvremenu odgojeni na glazbenim vrijednostima niže kategorije, na vrijednostima i modelima koje nisu nacionalni, i njihov senzibilitet je danas prilagođen na glazbeni rezultat niže kategorije, stoga su i rezultati glazbe iz Domovinskog rata, u usporedbi s II. sv. ratom, - jadni. Naše političke prilike dovele su nas do ruba kulturnog i svakog drugog rasula.

      Koji model kulturnog razvoja je onaj koji bi trebalo slijediti?

      U odgoju nacije u glazbenoj umjetnosti ne vrijede principi demokracije već aristokracije: ono što je 'moderno' i medijski popularno - obično je nešto osrednje, nešto što je napravio osrednji ukus za neobrazovan ukus. Pravu vrhunsku vrijednost stvara samo vrhunski ukus i potvrđuje birana publika, a otuda se u narod izlijevaju najbolji inspirativni uzori. Crta razvoja u povijesti europske glazbe išla je pravcem liturgijska glazba-dvorska glazba-narodna glazba! Narod je u Europi stekao kreativan ukus pod utjecajem religijskog modela i dvorskih glazbenika! Naše povijesne prilike u XX. stoljeću išle su obrnutim pravcem: svjetovnost, koja je prestala slijediti vrhunski klasični glazbeno - kulturni model (koji se prethodno razvijao uz instituciju Crkve i potom koncertne dvorane) razvila je svoj vlastiti model i nametnula se kao kriterij. Pad hrvatskog nacionalnog ukusa u Domovinskom oslobodilačkom ratu pratila je tako npr. drugorazredna rock-parada koja se razvila pod utjecajem zapadne glazbene mode, a izraz "rock-parada" odnosi se ne samo na rock već kao alegorija i na čitavu modu zabavne glazbe. Ništa nije ispalo kako treba.

      A poruke teksta i ugođaj zabavne glazbe među vojnicima u našem oslobodilačkom ratu? Nije li im ta glazba učinila da se oni na prvoj crti ipak osjećaju znatno bolje? Možete li povući neke paralele s europskim iskustvima?

      Pa, upravo je u tome problem što naši zabavni glazbenici, radi manjka cjelovitog glazbenog obrazovanja i odgoja nemaju ispravnu odgojnu formaciju ni informaciju o žanru, o glazbenoj vrsti koja bi bila prigodna uz ratovanje. Glazba u ratu zahtjeva borbeni ugođaj uz koračnice ili uz junačku narodnu pjesmu, kakva je na primjer u II. sv. ratu bila "Evo zore, evo dana evo Jure i Bobana". Mi se danas ne možemo sjetiti da je jedna takva slična, koja veliča nečije junaštvo, opće poznata u narodu. Ono što se s obožavanjem slušalo u razdoblju 1991.-1996. bilo je loša zabavna glazba. U Francuskoj se to nikada ne bi moglo dogoditi. Npr., francuska himna Marseljeza traži krv, smrt neprijatelja, napisao ju je francuski časnik, a Francuzi si to slušaju kad god moraju, na svim  državnim svečanostima (to je vojnička pjesma). Ta je pjesmica nastala u revolucionarnim zbivanjima. Kako je pokazalo jedno istraživanje, Englezi su se iz depresije zbog oko milijun mrtvih nakon I. sv. rata izvukli programirano vođenim pjevanjem borbenih pjesama na stadionima, u kojima se katkada i šovinistički veličala Britanija. I to je popravilo raspoloženje nacije. Također Francuzi i Nijemci se ne pitaju u svojim pjesmama zašto moraju ubijati ili ginuti, kao što je to bio slučaj kod nas u nekim našim zabavnim pjesmicama. Iz francuske revolucije imate čitavu zbirku takvih borbenih pjesama.
      Veliki narodi u svojim  pjesmama veličaju junaštvo i junačku smrt za domovinu i to je jedina prava tema ratničke pjesme i jedinim ispravan stav: kada se ratuje mora se ratovati stoički, bez kuknjave. U zadnjih 100 godina Hrvati su izgubili oko 60% svoga etničkog teritorija (od Izole i Kopra, preko Bosne i Srijema do Boke Kotorske) jer nisu bili agresivni, pa čak niti u svojim pjesmama. Srbi naprotiv, koljački su raspoloženi u svim svojim borbenim pjesmama (što je na primjeru narodne pjesme dokazao dr. Franjo Glavina). Time ne želim reći da mi moramo biti poput Srba i Engleza, već da se za rat moraju pisati borbene, herojske i domoljubne pjesme, one koje spadaju u adekvatan glazbeni žanr, a ne one koje se pitaju "zašto se moramo boriti?", "zašto moramo poginuti?" (to znači da nemam pojma zašto se borim, ništa ne znam, ništa ne shvaćam o političkim uzrocima neprilika svoga naroda). A i takvih je bilo. Takve pjesme koje se u bilo kojem djelu teksta pitaju "zašto moramo umrijeti u ratu" spadaju u kategoriju defetizma i najčešće su zabranjene u zemljama koje se nalaze u ratu jer se smatra da ruše borbeni moral vojske. Kod nas u Hrvatskoj sve prolazi jer nema nikakvih znanstvenih ni umjetničkih kriterija o psihološkim utjecajima kiča, propagande i ratničke pjesme. Tako da je naša pjesma u Narodno-oslobodilačkom ratu 1991.-1996. bila slatki kič, bez smisla za emocionalno-psihološku dimenziju rata. Ljudi su se uspješno borili bez odgovarajućih promičbenih uradaka, pa i unatoč ovih, jer su emocije bile prožete sviješću o opasnosti uništenja Hrvatske.

      U svojoj izdavačkoj djelatnosti bavili ste se s hrvatskim neprijateljima, globalizacijom i književnim temama kao što je irska književnost i A. G. Matoš. Koliko je to sve povezano s glazbom, što je sve pobudilo tako širok interes?

      Poezija i glazba dijele isti osjećaj i izvor nadahnuća. U Matoša književnosti ne bi ni bilo da prethodno nije bio glazbenik, a irski književnici koje sam objavio u knjizi "Hrvatsko-irske veze", Gerard Manley Hopkins i Desmond Egan duboko su vezani s glazbom i njezinom inspiracijom. S političke strane, Irci i Hrvati imaju istog neprijatelja koji ih je natjerao da krvare, a to su Englezi. Dijelimo zajedničku nesreću vječite potlačenosti i tu su moje simpatije za Irce našle svoj temeljiti smisao. Moje bavljenje političkim temama ima poseban pristup, a to je analitički pristup filozofije povijesti. Filozofija povijesti traži krajnji uzrok i konačni smisao svih događaja u povijesti, ona tumači sve događaje povezujući ih i dajući im zajedničku viziju. Svim svojim analizama pristupam na način na koji to čini filozofija povijesti. Filozofija je najviša mudrost a filozofija povijesti tu mudrost izriče na pragmatičan način, pokazujući precizne točke uzroka i posljedica. Mene je osobno zanimalo što je to što Engleze motivira da uništavaju Hrvatsku i našao sam zanimljive razloge koje sam objavio u svojim člancima i knjigama. Moje knjige daju cjelovit pregled nepoznatih uzroka što nas pogađaju i imaju cilj političkog osvješćenja domoljuba kao i one šake hrvatskih intelektualaca koji bi nešto trebali učiniti da prestanemo svakodnevno gubiti teritorij i slobodu, koju smo tako krvavo stekli. Hrvati više nikada ne smiju dopustiti da Srbi postanu privilegirano stanovništvo niti da nam Englezi određuju granice države i granice slobode. Priprava Hrvata za obranu napadnute slobode jedan je od poticaja zbog kojih sam objavio knjige "Povijest hrvatskih neprijatelja" i "Globalizacija i hrvatski nacionalizam". Oni koji su ih čitali danas znadu gdje smo.

Nenad Piskač

Hrvatsko slovo, 4. travnja 2008/676