Zapadni Balkan po svaku cijenu

      Povjerenik Europske komisije za proširenje EU Olli Rehn pohvalio je «zapadne Balkance» zbog njihove revnosti na putu u obnovljenu Jugu. To ide tako dobro da kaže kako je «ostao zadivljen predanošću ljudi u zemljama zapadnog Balkana (čitaj: političkih Jugoslavena, prim. EČ) da reformiraju svoje zemlje i približe ih EU. Ova i sljedeća godina bit će ključne u približavanju zapadnog Balkana EU. (…) Najvažnije zadaće su nam zaključenje rada Haaškog suda i rješavanje budućeg statusa Kosova.…» (Vjesnik 12. 03.) Ova je izjava sasvim u skladu s utemeljenjem četničke «vlade tzv. SAO Krajine u izbeglištvu» s vojvodom Miloradom Buhom kojeg nazivaju premijerom. Naime, i četnici bi željeli «reformisati» Hrvatsku u pravcu plana Z-4 ili u pravcu svoje potpune vlasti u tom hrvatskom području i po mogućnosti u čitavoj Hrvatskoj, kako je to već bilo «u dobra stara vremena». Ali to bi im moglo ići teže, ako Gotovina ostane na slobodi, znadu oni. Zbog toga treba pomoći da se Gotovina «integriše» u Haag, da bi se Hrvatska regionalizirala po britansko-srbijanskim načertanijama. Znakovito je i važno za primijetiti da iz Europe u Srbiju nije upućen nikakav značajan protest, niti je četničkim kolovođama «SAO Krajine» zabranjeno djelovanje u Beogradu, a da ne kažemo kako im nitko nije poslao pozive u Haag! Oni se toga ne moraju bojati, već samo sporedne srpske ribice – generali koji su izgubili rat, i koji nikada neće dobiti niti jedan. Njih se može slati u Haag. Sve osim Karadžića, Mladića i njihova najužeg kruga, kojeg su podupirali Englezi. Jer previše znadu: prije će biti ubijeni nego li predani. Dakle, sa Srbijanske strane, procjenjuje Europa, suradnja je bila sjajna. Dapače, «u posljednja dva mjeseca svaki smo tjedan imali po jednog optuženika koji se manje-više dragovoljno predao Sudu, prije svega iz Srbije i Crne Gore i BiH. (……) Ako se taj trend nastavi i dovede do značajne suradnje s Haagom, prelazimo na fazu integriranja zemalja u regiji.…» (isto Rehn, istakao EČ) Stoga možemo tvrditi da je pogrešan dojam kako «…Koštunici nije u interesu prevelika revnost u nagovaranju optuženih da se predaju, još manje u privođenju najtraženijih optuženika pravdi. (…)», a također je pogrešan i dojam «…da desni blok političkih snaga u Srbiji nije siguran kako bi htio vidjeti da je Hrvatska pronašla generala Antu Gotovinu i izručila ga. …» (Također "Vjesnik" 12. 03.) Formalno uklanjanje srbijanskih sitnih ribica/gubitnika iz general-štabova ne predstavlja ništa: nakon odlaska ovih figura velikosrpstvo će samo još i ojačati, a to predstavlja nastavak proširenog napadaja na Hrvatsku. Svjetskim i domaćim hrvatskim intelektualnim bokcima biti će ovo znak da su vinovnici velikosrpstva uklonjeni (a srpski narod je svakako «nedužan»), pa sa Srbijanske strane nema pravih zapreka, no Hrvatsku se ne može pretvoriti u Zapadnu Balkaniju (JUGU) sve dok postoje hrvatski vojni autoriteti koji su sposobni pozvati narod na obranu Domovine. Jer, «reformiranje Hrvatske» s uništenim zapovjednim vojnim kadrom i nacionalnim poniženjem, ako bi im uspjelo pronaći i izručiti Gotovinu, otvorilo bi put u potpuno rastakanje Hrvatske i njezino pretvaranje u obnovljenu regiju velike Srbije – vjeruju oni, ne računajući poslije toga s novom hrvatskom narodnom revolucijom i općim hrvatskim ustankom, ili vjerujući da bi taj ustanak i općenarodni bijes (u koliko bi se dogodio) bio brzo slomljen, jer bi pozvane ili poslane «međunarodne trupe» iz Srbije i Britanije imale «legitiman i lak posao». Pri tome zaboravljaju da su Hrvati naučili ratovati i da su 1991. ratne vođe iznikle iz same činjenice srbijanske agresije.
      Već 1998. predvidio sam takav tijek događaja, čim je najavljen povratak srpskog «sveštenstva» i «Srbalja» natrag u Hrvatsku, u onu Hrvatsku čiji narod Srbi indoktrinirani velikosrpskim svetosavljem u najvećem broju mrze (čast iznimkama) i protiv kojeg su se zdušno borili, što sam objasnio u članku «Hrvatski katolici ne raduju se povratku pravoslavnog svećenstva», ("Vjesnik" 03.06.98, pisma čitatelja). A kako da se i raduju kada je danas glasnogovornik Srpske Pravoslavne Crkve u Zagrebu Radenko Radojčić – bivši šef KOSa i srbijanske operacije «Labrador», kojem se sudilo u Zagrebu. «…Suđenje nije bilo otvoreno za javnost, ali je objavljeno da je Radojčić potvrdio inkriminacije iz optužnice kako je KOS pisao obavještajno-propagandne tekstove i predavao ih pojedinim novinarima koji su te tekstove objavljivali pod svojim imenima. Imena tih novinara i njihovih redakcija nalaze se u tom sudskom spisu, nitko od tih novinara i novinarki nije za to odgovarao, pa ne znam čije tekstove sada objavljuju pod svojim imenom.…», kaže novinar Mario Profaca u svom tekstu «Strateške odluke Hrvatskog novinarskog Društvanca». Na temelju političke trgovine i hrvatske amnestije četnika taj Radojčić je danas na slobodi i još je dobio «moralno zaleđe» za svoju buduću djelatnost. Zanimljivo je promatrati našu biskupsku konferenciju: umjesto da budu svjesni povijesno-političkog trenutka - većina članova te konferencije ponaša se kao da ne shvaća da je moralno politička podrška što ju je Gotovini preko «Hrvatskoga lista» i «Jutarnjega lista» uputio velečasni Sudac, jedini ispravan moralni stav. Zar se jednom razbojničkom sudištu može dati za moralno pravo? Zar mu se smije dati povjerenje? Zar se engleski suci i njihovo haaško stratište nisu dovoljno moralno iskompromitirali suđenjima Kordiću, Blaškiću i ostalima? Na kojem se stupnju iluminacije nalazi naša biskupska konferencija? Jesu li neki od njih već na 33 stupnju? Koliko još loših iskustava i saznanja motaju steći? Čast biskupima Jezerincu, Pozaiću i Periću, čast bosanskom kardinalu Puljiću. Čast iznimkama, jer znadu sagledati stvarnost, ali izgleda da su najbolji ljudi u vrhu Crkve rijetki.
      Nekome tko pozna masovnu psihologiju Srba i Engleza, principe psihološkog rata kojima manipuliraju, nije bilo teško sagledati što nas vrlo skoro iznova čeka: prosrpska novinarska promičba i obnova četništva na hrvatskome tlu. Ili kako je u knjizi «Psihologija gomila» napisao utemeljitelj te discipline Gustav le Bon: «…Svako pleme nosi u svome duševnom sastavu zakone svojih opredjeljenja i ono se zacijelo nekim nesavladivim nagonom pokorava tim zakonima…» Srbi imaju plemensku potrebu da istrijebe Hrvate i otmu im Domovinu (ne zaboravite da niti jedan Srbin u Jugoslaviji nije završio u zatvoru zbog prosvjeda što su Hrvati nepravedno uhićivani i progonjeni. To je duh gomile!), a Hrvati imaju potrebu da se obrane i oslobode. Jer akteri sadašnjih događaja ostali su isti, nisu se ni promijenili ni preobratili: Srbi i Englezi nadaju se da će Hrvatsku moći ubiti s leđa i na spavanju. Ali neka znadu, da ako hrvatska pseudo-inteligencija i spava, budan je sav hrvatski narod, koji svoju budnost očituje preko svojih navijača na sportskim priredbama, gdje hrvatski sportaši moraju nastupati i natjecati se sa srpskima. Sport je u tim i takvim dimenzijama uvijek bio politički odraz borbenog nacionalnog duha, «duha gomila», i općeg raspoloženja koje će srušiti Zapadni Balkan i sve četničke planove. Pa tko god iza njih stajao.

Emil Čić

Bog bio s Hrvatima!