Odbiti "furbaste" nalete
Filmski
i televizijski redatelj Danijel Marušić jedan je od utemeljitelja
Hrvatske televizije i utemeljitelj "Osorskih glazbenih večeri.
Autor je više od pedeset televizijskih drama i isto toliko TV opera.
Poznate su njegove TV serije, primjerice "Naše malo misto", a osobu je
pozornost posvetio hrvatskom opernom stvaralaštvu. Studije je završio u
Italiji.
Najneugodniji
događaj i doživljaj u životu bio mu je kada je jugoambasada poslala
Simu Dubajića da s njim dijeli istu sobu u Rimu. U vrijeme
Hrvatskog proljeća Marušić je došao na crnu listu jugokomunističkih
vlasti, pa je morao pauzirati punih četrnaest godina. Nakon puna dva
desetljeća premijeru je doživjela njegova TV-drama "Živjeti" na
tekst Petra Šegedina. U vrijeme Domovinskog rata snimio je
dokumentarnu televizijsku seriju u 14 epizoda "Hrvatska Atena –
Dubrovnik" i "Hrvatstvo Boke Kotorske", u kojoj je, inače,
sagrađena prva hrvatska katedrala i prva hrvatska Marijina
Crkva.
Ove godine
"Osorske večeri" proslavljaju svoju 20. obljetnicu i tom prigodom glazbeni
program ima znatno više točaka nego li je to uobičajeno, a tim povodom iz
Osora (na Cresu) kreće i "Danski tjedan u Hrvatskoj". O svome radu
podrobnije nas je izvijestio.
 "… Kako su "Osorske glazbene večeri" ove
godine jubilarni festival, trajati će dulje negoli inače: umjesto oko
mjesec dana trajati će mjesec i pol, jer ćemo održati dvadeset i četiri
koncerta. Dosad smo u prosjeku imali oko dvanaest koncerata, a najviše
prije devet godina (četrnaest). Ove godine nastojimo imati maksimalan broj
praizvedaba, i to ne samo za soliste ili male ansamble. Tu je, među
ostalim, i praizvedba "Requiema za Antu Starčevića", uoči stote obljetnice
njegove smrti g. 1996. Na početku kanimo izvesti nekoliko stvari s
dosadašnjeg repertoara, za koje smatramo da su po kvaliteti najznačajnije,
da su u prošla dva desetljeća označile naš Festival i hrvatsku glazbu.
Festival ćemo otvoriti "Osorskim Requiemom" Borisa
Papandopula.
Graditelj protiv jugorušitelja
Kakve
su dosadašnje reakcije na Festival?
Marušić: Sjajne. Od
Ministarstva kulture pa do strukovnih udruženja svi smatraju da je
Festival bio odličan. Međutim, prošle godine imali smo slabiju promičbu
negoli prethodnih godina. – zbog općepoznatih nastojanja da se ta hrvatska
komponenta Festivala likvidira, da se stvori Festival koji bi bio
komercijalan. Kako znate nisu uspjeli zato što festival ima takav profil
da se ne može tek tako likvidirati. Skupina koja to želi provesti minorna
je, željna vlasti nad svime u Cresu i Lošinju, pa tako i nad Festivalom
koji im smeta, jer je hrvatski obilježen. A Festival je osnovan zato da u
onim vremenima promiče hrvatsku glazbu. Tako smo se mogli suprotstaviti
šuvarovcima, jugoslavenštini i talijanštini. Prema tome, iako je ta igra
bila vrlo velika, zbog protekla dva desetljeća i profila Festivala, to se
nije moglo tako lako srušiti. A ne treba zanemariti ni podatak da ipak
imamo svoju hrvatsku državu! Moram, međutim, reći da je u tom ozračju, u
toj političkoj sredini – talijanaško-jugoslavenskoj – bilo teže raditi
nego li za stare Jugoslavije. Taj nonsens moramo razbiti i ne smijemo
popustiti pred "furbastim" naletima (kako Talijani vele), jer njima
"Osorske glazbene večeri" smetaju kao zapravo jedina hrvatska
manifestacija koja njima izmiče iz ruku.
Problemi mentaliteta
Taj
je jugokomunistički mentalitet Hrvatskoj nanio mnogo štete. Danas je u
glazbi vrlo teško progurati kompoziciju, ako i sami niste član nekog klana
…
Marušić: Da. To je, na žalost, situacija za koju nisam
računao da će se održati i nakon stvaranja hrvatske države. Međutim, pošto
su četrdeset i pet godina bile stvarane prilike kako bi se, malo-pomalo,
ubila svaka hrvatska ideja i svaka hrvatska nakana, tako je nastao i velik
broj, čak i kvalificiranih, ljudi koji su bili indoktrinirani,
potkupljivani i plaćeni da rade na stvaranju tzv. "jugoslavenske kulture",
pa se sada nakon stvaranja hrvatske države, našlo mnogo takvih koji su se
morali opredijeliti – ili da se prestanu baviti nekim poslovima ili da
nađu nekim modus, pa da i dalje rade. No, kako u svakom narodu ima izroda
i izdajica, tako ih ima, na žalost, i u hrvatskom narodu, pa nam je ta
ostavština jugokomunizma, a ja bih rekao i "servokomunizma" (servo kao
sluga i servo kao Srbin i Servija kao Srbija), kao inkorporirana snaga
ušla u sve pore narodnog i kulturnog života. I još ćemo jako dugo imati
problema s takvim ljudima, jer su se raspršili po svim strankama. Od HDZ-a
pa na dalje imate stare komunističke kadrove, koji rade kao i prije. Treba
nastaviti velikom ustrajnošću i nepokolebljivošću, te dalje raditi na
Festivalu. Moram reći da su me događaji oko Festivala ponukali da budem
dva puta jači i žešći nego prije. čovjek pomišlja: "Dobro, pa neka se
stvari razvijaju i na drugi način…", ali kada vidi kakva je to podmukla
igra "Jugoslovena" i talijanske iredente, onda shvati da ne može popustiti
ni milimetar.
Prominentni glazbenici na XX. Festivalu
Tko
su ključni ljudi "Osorskih glazbenih večeri"? Koga ste sve
angažirali?
Marušić: Kako je naš Festival postao nacionalni, uz
Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto i Varaždinske barokne
večeri, tako sam i ja imenovan ravnateljem ovog Festivala. Otada mi
više nitko nije mogao nametati nekakve samoupravne organe ili ljude koje
bih morao uzimati ili zbog nestručnosti ili zbog zlih namjera. Sad ja
biram one ljude za koje sam siguran da će se boriti za probitke hrvatske
kulture, hrvatske glazbe i hrvatske nacije, na način na koji to taj
Festival zaslužuje. Prema tome, eliminiram svakog onog za kojeg nisam
siguran da je na onim pozicijama koje je taj Festival propagirao od svog
početka.
Na
ovogodišnjem Festivalu biti će znatno više prominentnih skladatelja i
izvođača. Koga ste sve pozvali i o kakvim se programima
radi?
Marušić: Na popisu imamo "Simfonijski orkestar danskog
radija", potom slijedi zbor od osamnaest ljudi – "Ars Nova" iz
Kopenhagena, pa i "Kopenhaški trio". Ta tri ansambla, zapravo, velik su
doprinos našeg Festivala kulturnoj suradnji između Danske i Hrvatske, jer
će nakon Osora gostovati u Dubrovniku i Zagrebu, u okviru "Danskog tjedna
u Hrvatskoj", a Hrvatska će recipročno gostovati s otprilike ista takva
tri ansambla. Takav pothvat moguć je zahvaljujući suradnji s Ministarstvom
turizma RH, koje želi promičbu hrvatskog turizma u sjevernim zemljama, iz
kojih nam, inače, ne dolazi dovoljno velik broj ljudi. Zapravo se
poklopilo ono što treba našem Festivalu s onim što je potrebno
Ministarstvu turizma. Odnosno, i jedno i drugo u službi je hrvatske
kulture i Hrvatske u svijetu. Smatram da je to jedan od idealnih oblika
kako se zajedničkim snagama može raditi na promociji Hrvatske. Nakon toga
sviraju "Zagrebački solisti", zatim "Collegium Musicum Fiuminensse",
ansambl "Wienbarock" koji izvodi i jedan "Trio" (za soliste orkestar i
balet), potom dolaze gitaristi Goran Listeš i Agostin
Valente (gitaristički duo iz Rima), sviraju Tonko Ninić i
Vladimir Krpan (violina i klavir), Trio iz Beča, nastupaju
Pavica Gvozdić "Zagrebački kvartet " i G. Listeš, izvodi se
"Osorski Requiem" za solo, zbor i orkestar, dolazi Claudio Martinez
Mener, klavirist iz Montevidea, jedne večeri je i praizvedba "Requiema
za Antu Starčevića" za solo, zbor i orkestar Emila Čića, i nakon toga
slijedi "Missa Solemnis" Ivana Zajca za zbor, orkestar i solo. Potom
nastupaju "Dubrovački gitarski trio", V. Krpan, "Dubrovački simfonijski
orkestar", Lovro Pogorelić, Orkestar Riječke opere, pjevaju tri baritona
(npr. Martinović, koji je nastupao u Metropolitan operi). Baritoni pjevaju
povodom otkrivanja ploče i poprsja na rodnoj kući kralja baritona
Josipa Košmana u Malom Lošinju. Posljednji, dvadeset i četvrti je
"Varaždinski komorni orkestar".
Uzor svih Festivala
Kako
procjenjujete stanje u hrvatskoj glazbenoj kulturi nakon toliko godina
prisutnosti na "Osorskim glazbenim večerima"?
 Marušić: S
ponosom moram reći kako smo mi na Osoru inaugurirali načelo da ni jedan
koncert ne bi smio biti bez hrvatskog djela. I kad sam to pokušavao
provesti na početku, nailazi sam na vrlo tihu, a poslije i na glasnu
podršku. Međutim, do tada je to bilo strano nekim glavama, pa mi je
trebalo vremena da se razbije stanoviti zid oko toga, a najteže je bilo sa
strancima. Odbio sam neke soliste i ansamble koji hrvatsko djelo nisu
htjeli staviti na svoj repertoar. No, doživljavali smo i nevjerojatne
reakcije: primjerice "Liverpoolska Kraljevska filharmonija" na repertoar
je stavila Šuleka i glazbenici su bili fascinirani izvedenom skladbom.
Tako je tijekom vremena ta naša politika postala nešto potpuno normalno, a
mogu s ponosom reći da su tu politiku počeli slijediti i ostali festivali
u Hrvatskoj, i dan-danas imate vrlo malo koncerata i u Dubrovniku i u
Splitu , Varaždinu ili Zadru gdje nema hrvatskih skladbi. Netko je
jednostavno trebao "razgrnuti" tu situaciju, kako bi izvedba hrvatskih
djela postala normalna stvar. Danas se o toj temi uopće ne razgovara i ne
dvoji se o tome, a kad smo mi počeli to je bio velik problem, pa doista
možemo biti sretni i ponosni, jer smo mi inicirali taj početak. što se
tiče situacije u hrvatskoj glazbenoj kulturi, smatram da je ono što se
događa tu, kao i u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, nešto što ima vrlo malo
naroda u svijetu. Ono što se kod nas sustavno izvodi i praizvodi gomila je
novih skladbi, novih slika koje se stvaraju i od kojih će nešto, sasvim
sigurno, i ostati. Bez velike produkcije nema selekcije, a za jedan mali
narod, koji ima četiri i pol milijuna stanovnika, nevjerojatno je da ima
takav glazbeni život. Meni iz inozemstva dolaze starije kolege i kad im
kažem koliko u jednom danu ima koncerata u Zagrebu – jednostavno ne
vjeruju. Usporedite glazbeni život Rima i Zagreba, pa ćete vidjeti kakve
prednosti ima Zagreb nad jednim Rimom. Broj koncerata koji se u Zagrebu
dogodi u jednom danu, u Rimu se ne dogodi ni u tjedan dana. Nemojmo biti
skromni, nego uspoređujmo kakav glazbeni život imaju neusporedivo veći
gradovi od Zagreba. Kod nas se na koncertima svako malo pojavi neko novo
ime, neka nova čelistica, pijanistica … Na popisu "Osorskih glazbenih
večeri" imam neka nova imena koja su nametnuli solisti i ansambli. Rekli
su: "Dečko je završio studij tu i tu, vrlo je talentiran, možemo li ga
izvesti?" Neka se ta imena vrte na programu pa će na površinu izići prave
vrijednosti. Naravno da bi moglo biti još bolje, ali u situaciji u kojoj
je hrvatsko gospodarstvo, koje ne može odvajati onoliko koliko bi trebalo
za jednu kulturnu sredinu, stvari ne stoje loše i mislim da će se još i
popraviti.
Zavist protiv darovitosti
Baveći
se hrvatskim skladateljima 20. stoljeća, i pišući emisije o njima, mogao
sam dobro uočiti da je klanovstvo među njima jednostavno likvidiralo
izvedbe nekih vrhunskih skladatelja poput Josipa Hatzea (umro
1959.). Vi ste sada u poziciji da mijenjate kriterije, jer često imamo 80
posto loših skladatelja na uštrb 20 posto darovitih……
Marušić:
Pa, jasno. Slučaj Hatzea je klasičan. Možete početi od Lisinskog pa
naovamo i naći ćete vrlo mnogo takvih slučajeva. Ali, vrijeme ipak stavlja
sve na svoje mjesto. Hatzea se sjećam još od djetinjstva, kao fantastične
visoke figure, lijepa izgleda i ponašanja. Njegove opere dobro poznajem.
Jednu od njih, operu "Povratak", režirao sam u splitskom teatru i na
televiziji. Dvije opere svakako zaslužuju permanentno izvođenje. No, prije
ili poslije doći će i do toga, jer smo mali narod, a ipak imamo četiri
operne kuće! Spomenite mi neki drugi narod naše brojnosti koji ima isto.
Evo, sada se izvode i Zajčeve opere koje su bile potpuno zaboravljene. I u
Osijeku i u Rijeci. Prema tome, doći će vrijeme kad će se četiri hrvatska
operna središta natjecati tko će više stvari izvući na površinu. I Osor
je, uostalom, na površinu izvukao hipotetično djelo Jarnovića. Vrijeme
radi za nas.
Zaljubljenik u istinito
Vi
ste po profesiji prvenstveno filmski stručnjak, redatelj, osoba koja se
bavi i televizijskim filmom. Glazba vam je, očito, još jedna druga velika
ljubav. Budući da radite film o Stepincu, recite nešto o njemu
……
Marušić: Upravo sada spremam posljednju verziju scenarija o
Stepincu. Riječ je o jednosatnom igranom filmu. A snimamo u okviru serije
"Hrvati koji su stvarali svijet". Planirano je ukupno 25 filmova,
uključivši i Stepinca kao novi projekt. Ja sam dosad, s obzirom na
dosadašnje nerazumijevanje Hrvatske televizije, morao osnovati vlastito
filmsko poduzeće "Julio Clovio Croata Film", kako bih sukcesivno
realizirao tu ideju o Hrvatima koji su stvarali svijet. Do sad sam snimi
tri epizode. Prva je bila "Papa Siksto V.", druga je "Lucijan Vranjanin",
a treća je "Marko Antun De Dominis – primas Croatae" Namjeravao sam raditi
određenim redom, a ideja filma o Stepincu bila je nešto što sam želio
realizirati kasnije. Međutim, nakon što smo snimili tri epizode (u
njemačkoj, engleskoj i talijanskoj verziji) i plasirali ih u svijet, za
distribuciju našim Hrvatima, prijateljima i neprijateljima, odlučili smo
se za španjolsku i portugalsku verziju. Bitno je da tako i naši
neprijatelji znaju s kim imaju posla. Kad sam, putujući po svijetu, vidio
kako stranci reagiraju na te tri epizode i kako se vani vrlo često
Stepinac spominje kao osoba znakovita za situaciju što vlada u Hrvatskoj,
u kompleksu izmišljene hrvatske krivnje, zbog guranja te osobe u poziciju
koju ona ne zaslužuje i blaćenja ne samo njegova nego i hrvatskog imena,
ocijenio sam kako bi u ovom trenutku politički i moralno i te kako bilo
potrebno da se snimi film o Stepincu. A kako se radi i na njegovoj
beatifikaciji mislio sam da bi bilo dobro i uputno široki krug gledatelja
i kod nas i u svijetu i upoznati s tim velikim likom, s tim velikim
čovjekom. I tako sam počeo proučavati golem materijal, te shvatio da i ja
zapravo o njemu znam toliko malo, zapravo ništa, da je s njim potrebno
upoznati svakog našeg čovjeka.
Povijesna točnost i Stepinac
Bakmaz
je – nastavio je Marušić – već napisao tekst za kazališnu dramu o
Stepincu, a za mene i novi scenarij za jednosatni TV-film. Dvojica glumaca
tumačiti će mladog i starog Stepinca. Biti će interpolirane dokumentarne
scene, kako bi se prikazalo vrijeme u kojem je djelovao. Naglasak je na
igranom dijelu, koji je pisan na temelju apsolutno točnih podataka. Riječ
je o autentičnom tekstu što su ga izgovorili Stepinac i ljudi oko njega.
Imali smo sjanog stručnog suradnika, dr. Lava Znidaršića, koji je
prijateljevao sa Stepincem. Obavi smo dobar posao i na snimanje filma
krenuti ću sredinom travnja.  Na Hrvatskoj
televiziji situacija se promijenila i direktor Ivan Parać odmah se
zainteresirao za već snimljene tri epizode. Pogledao ih je, oduševljen je,
a hrvatska će ih publika moći ponovno vidjeti. Sada idemo u koprodukciju s
HRTV-om, koji će potpomagati moje projekte. Znači, Stepinac će biti
četvrta epizoda, a nakon toga slijedi epizoda o Franji Petriću,
filozofu, te o Rudjeru Boškoviću. Epizode će biti prikazane u kasnu
jesen, a potom bih počeo snimati nove, tako da bi se svake godine
emitiralo po šest epizoda. Mnogi ljudi koji su gledali te tri epizode,
koji su vidjeli katalog, smatraju da bi trebalo stvoriti vizualnu
enciklopediju "Hrvata koji su stvarali svijet". To je kapitalni nacionalni
zadatak, od kojeg ne treba odustati. Stepinacje u toj kolajni zato jer je
on osoba koja je srušila najmonstruozniji sustav u povijesti čovječanstva
– komunizam. On mora dobiti svoje mjesto ne samo zbog svoje svetosti i
pravdoljubivosti, kojoj se u Zagrebu pred njegovim grobom poklonio i naš
Papa, nego i zbog žrtava koje su se borile protiv
komunizma.
"Očuvanje
hrvatske glazbene baštine"
"VELEBIT"
04.08.1995
Piše: Emil ČIĆ
-
Kako je nastala ideja o Osorskim glazbenim večerima?
 Marušić: Ideja
nastanka festivala nema nikakve veze niti s jednim festivalom, ma gdje
utemeljenim. Poslije "Hrvatskog proljeća", kada sam najprije dobio
petogodišnju zabranu rada, često sam izbiva iz Zagreba i boravio ovdje u
Osoru. I to zato što sam držao da će me ta sredina odteretiti težine svih
onih vijesti koje sam slušao u Zagrebu! Vijesti o prijateljima koji su po
zatvorima, o onima koji su osuđeni, šikanirani i izbačeni s posla. Imao
sam povlasticu, vajda zbog popularnosti serije "Naše malo misto", da me
nisu izbacili iz matične TV kuće pa sam primao plaću. No, rečeno mi je da
se na poslu uopće više ne pojavljujem. Tako sam se osjetio nepotrebnim, te
sam počeo razmišljati kako da budem koristan Hrvatskoj. I došao sam na
zamisao da u Osoru osnujem festival, koji će promovirati staru hrvatsku
glazbu, koja tada nije bila izvođena, a mi smo imali mnogo skladatelja o
kojima se malo znalo. Tako je pomalo sazrijevala i ideja o festivalu koji
bi izvodio suvremene hrvatske skladbe, skladbe ljudi čija se djela iz
raznoraznih razloga u Hrvatskoj nisu izvodila. I budući da je Osor kultno
mjesto hrvatske kulture, koje je bilo odviše zapušteno, mislio sam da je
to pravo mjesto u kojem se neke stvari mogu načiniti, obnoviti i
obogatiti.
-
Koliko ste praizvedbi dosad izveli?
Marušić: Time ću se
egzaktno pozabaviti tek nakon ovog festivala i sve podatke objavit ću u
jednom našem zborniku. Pijanist Vladimir Krpan je neku večer rekao
kako je ovdje u dvadeset godina nastupio trideset i osam puta, a to znači
da sam ja zajedno s njim tu praizveo 38 hrvatskih skladbi. Ove godine
(1955.) imamo sedam hrvatskih praizvedbi. Prema tome, ako brojku sedam
uzmemo kao nekakvu sredinu, onda je to oko stotinu i četrdeset skladbi. A
bilo ih je i više! Npr. kada sam došao na ideju da jedan hrvatski
muzikolog ode do Vatikana i pokuša iz vatikanskih arhiva izvući
starohrvatsku glazbu angažirali smo Hortus Musicus iz Talina, koji
je kroz tri godine praizveo dvadeset i pet skladbi. Prema tome, hrvatskih
praizvedbi ima daleko više od stotinu i četrdeset, što smo uzeli kao
fiktivni broj.
-
Koji trenuci Osorskih večeri su Vam ostali u najdražoj
uspomeni?
Marušić: Mislim da su ključna dva otkrića, a to su
pronalasci dr. Miha Demovića, muzikologa, koji je u vatikanskom
arhivu pronašao glazbu s područja Hrvatske, pa smo s Hortusom Musicusom
načinili dva koncerta u dvije godine. Jedan se zvao Glazba u Hrvatskoj
od VIII. do X. Stoljeća, a drugi Glazba od X. Do XII.
Stoljeća.
Osim
tih otkrića mi smo ovdje održali i međunarodne muzikološke simpozije na
različite teme, kao npr. Hrvatski barok. Tako smo pokrenuli lavinu
istraživanja hrvatske glazbene prošlosti i onoga što je postalo klasikom u
našem vremenu. I na to smo ponosni: na svakom koncertu smo imali po jednu
hrvatsku skladbu. Promovirali smo hrvatsku glazbu u Hrvatskoj i davali smo
impuls da se naše stvari izvode i vani. Zapravo, ne postoji ni jedan
vrijedni hrvatski skladatelj koji u Osoru nije imao praizvedbu, a kao
posebno vrijedno moram spomenuti narudžbe što smo ih dali pokojnom
Borisu Papandopulu, koji je specijalno za nas napisao Osorski
misterij i Osorski requiem. Ponosni smo na suradnju s
Bratislavskom filharmonijom, jer je izvela Papandopulov Osorski
misterij, najprije kod nas, a potom i u Bratislavi. Također smo
ponosni na suradnju s pokojnim Stjepanom Šulekom, koji je napisao a
capella zbor Bašćanska ploča, tim više što se njemu pripisivalo da
baš i nije hrvatski orijentiran. Znate, 1978./79. nije bilo lako napisati
i izvesti takvo djelo. Ovdje smo praizveli i njegovu Sedmu
simfoniju, koju smo potom snimili i izdali ploču. Kao kuriozum moram
istaknuti da sam prije prvog festivala snimio ploču sa skladbama što su
potom bile praizvedene na otvorenju
festivala.
-
Tijekom svih tih godina, u svom radu nailazili ste i na brojne
poteškoće……
Marušić: Sve ono što je hrvatsko uvijek je smetalo
nekim ljudima. Tako, npr. Stipe Šuvar, koji je tada bio ministar
kulture, optužio me da me financira američka CIA, i 1977. g. sazvao je
sastanak na kojem je bio i prof. Huml. Prof. Huml je otišao u Osor, vidio
o čemu se radi i stao na našu stranu, te je zbog toga smjesta bio duhovno
likvidiran. Bio je pošten Hrvat, iz tadašnje strukture vlasti, zbog nas je
nastradao i ja sam mu zbog toga neizmjerno
zahvalan.
Mogu vam reći
da je bilo još takvih slučajeva i da su ljudi u tim vremenima otvoreno ili
prikriveno pomagali festival. A da nije bilo prof. dr. Andre
Mohorovičića, koji je također stao na moju stranu, ne znam da li bismo
se održali. Neophodno je spomenuti i pokojnog M. Matkovića.
Zahvaljujući takvim ljudima uspio sam opstati.
"Očuvanje hrvatske glazbene baštine", razgovor s Danijelom
Marušićem, u: "Velebit" 04.08.1995
|
